Iako se u Europi, najrazvijenijem kontinentu na svijetu, već desetljećima govori ovoj temi i ulažu se znatna sredstva i napori u poboljšanje zaštite djece, zaista se možemo pitati koliko je danas opasno biti dijete u Europi? U protekla su dva deseljteća donešene mnogobrojne rezolucije, konvencije, direktive, protokoli, postupanja…, ali je upitno koliko je od svih tih pisanih dokumenata pretvoreno u praksu.
Zastrašujući slučajevi dječje patnje
Što drugo se možemo pitati ako i danas u 21. stoljeću čitamo o okrutnom vršnjačkom nasilju u školama u Dugom Selu, Biogradu na moru, Medulinu… na koje nema primjerene reakcije društva niti stručnjaka. Čitamo također i o zastrašujućem ubojstvu 12-godišnje djevojčice u Parizu, pa o smrti 6-godišnje djevojčice u Splitu čije obitelj nije imala dostatnu podršku zdravstvenog sustava. Pa o slučaju iz Beča gdje je 30-godišinja učiteljica ostala trudna s 15-godišnjim dječakom kojem je razrednica. A da ne govorimo o ratom pogođenoj Ukrajini, gdje prema podacima UNICEF-a dnevno u prosjeku pogine dvoje, a bude ranjeno četvoro djece, a k tome i veoma značajan problem seksualne eksploatacije i trgovanja djecom.
I sve je to samo vrh sante leda, jer većina onoga što djeca proživljavaju ne dolazi u medije, a i kad bude objavljeno ne dobivamo kompletnu sliku i o tome se uglavnom piše/govori samo taj dan.
A više se skoro niti ne piše o djeci imigrantima koji na vratima spasonosne Europe stradavaju bježeći od nasilja i siromaštva. I njima prijeti seksualna eksploatacija i trgovina ljudima, kao i fizičko i psihičko nasilje. Može li se uopće tome stati na kraj?
Političari riječi trebaju pretočiti u konkretne akcije
Sigurno djecu neće spasiti nove smjernice zadane od europskih političara, niti nove konvencije koje će sve zemlje spremno deklarativno potpisati, čak i ratificirati, ako se političari jasno ne odrede i ne potrude da pretoče u konkretne akcije ono što pričaju i unesu u te dokumente. Sve je to nizašto ako svoje riječi ne pretvore u praksu i djela. Amerikanci znaju političarima u takvim situacijama poručiti „Put your money where your mouth is“. U slobodnom prijevodu, pokažite svojim djelima, a ne samo riječima da stojite iza onoga što pričate.
A ja bih im poručila put your money i u razvoj i zapošljavanje stručnjaka. I to ne samo našim političarima za Hrvatsku, nego i ukupnoj političkoj sceni u Europi. Djeci nećemo puno pomoći ako otvorimo nekoliko dječjih kuća, čak i ako u cijeloj Europi otvorimo i nekoliko desetaka dječjih kuća, ako uz to ne osposobimo i ne uvažimo stručnjake i njihov rad s djecom, posebno s onom koja su u riziku od neprimjerenih postupanja odraslih prema njima. Uz to, treba konkretna sredstva uložiti i u edukaciju javnosti kako bi se cijela zajednica adekvatno odnosila prema djeci, a posebno onoj koja pate od raznih oblika nasilja i zlostavljanja.
Već dugo znamo o opasnostima po djecu, zašto ne činimo više da ih zaštitimo?
Već dugo znamo (u Hrvatskoj su to istraživanja pokazala još 2002. godine) da je u Europi (a isti su podaci i drugdje u svijetu) svako peto dijete seksualno zlostavljano, i to 90% njih u vlastitoj obitelji od roditelja, rodbine i bliskih prijatelja obitelji, a tek 10% od nepoznate osobe. Također već dugo znamo da se povjeri tek 10% žrtava seksualnog zlostavljanja te da u prosjeku prođe 10 do 16 godina od momenta zlostavljanja djeteta do trenutka kad se žrtva povjeri o svojem traumatskom iskustvu. Nažalost, iako to struka uglavnom zna još uvijek ta ista struka (da ni ne govorim o laicima) najčešće žrtvi postavi pitanje „Zašto nisi prije rekla/rekao?“ čime krivnju za zlostavljanje stavlja na žrtvu, a ne na počinitelja.
Iako već dugo znamo i o štetnosti fizičkog kažnjavanja i discipliniranja djece, veliki broj roditelja u Europi (negdje više, negdje manje, ali svakako neprihvatljivo puno) i dalje primjenjuje tu praksu, smatrajući je ispravnom odgojnom metodom. Više od 20% djece doživljava emocionalno i fizičko nasilje, i to podjednako i od majki i od očeva, iako ponegdje u javnosti prevladava mišljenje da očevi to čine češće. Istina je da očevi češće seksualno zlostavljaju djecu, a emocionalno i fizički djecu zlostavljaju podjednako i majke i očevi. Posljedice po dijete nisu manje bolne niti trajne ovisno o spolu roditelja. I o tome je potrebno educirati javnost.
Isto tako već dugo znamo da je veliki broj djece u Europi izložen vršnjačkom nasilju (bullyingu). U Hrvatskoj je 27% djece izloženo tradicionalnom bullyingu svakodnevno ili gotovo svakodnevno, a s pojavom cyberbullyinga broj djece koje doživljavaju nasilje od svojih vršnjaka je svakako i veći. Ipak, veliki broj škola i dalje pojavu vršnjačkog nasilja u svojoj sredini pokušava zataškati, minimizirati, normalizirati… pa na taj način ne bude zaštićeno niti dijete koje doživljava nasilje niti se daje prilika i pomoć djetetu koje čini nasilje.
Koliko god da nam je sve ovo poznato, nepoznate su nam novije metode namamljivanja i seksualne eksploatacije djece putem interneta. Primjerice, podaci istraživanja koje sam provela s kolegama 2019. govore da 60% djece seksta odnosno prima, prosljeđuje i šalje seksualno eksplicitne sadržaje, mnogi od njih i znatno starijim osobama, a mnogi od njih i pod ucjenama. Približno svaki treći adolescent društvene mreže ciljano koristi za upoznavanje novih ljudi, 68% adolescenata dopisuje se s nepoznatim osobama, a 35% odlazi nasamo na susret uživo s nepoznatom osobom koju su upoznali na nekoj društvenoj mreži. Većina nastavnika i najveći broj roditelja ne znaju da su njihova djeca uključena u takva ponašanja. U ovom području je potrebna hitna edukacija djece, adolescenata, stručnjaka i javnosti.
Djeca u Europi ne žive u sigurnom okruženju
Dakle, nemojmo se uljujkati u lažnu sigurnost da smo zaštitili djecu zato što imamo konvencije, direktive, rezolucije i protokole. Ne želim poricati da je i dosada uložen određeni trud da se zaštite djeca, ali stvarnost nam svakodnevno poručuje da to nije dovoljno i da nam djeca u Europi ne žive u sigurnom okruženju.
Sigurna sam da kad bi djeca imala prava glasa i kad bi mogla glasati, da bi puno više truda bilo uloženo da se smjernice, protokoli i direktive pretoče u konkretnu, praktičnu, dostupnu i pravodobnu zaštitu djece kako u Hrvatskoj tako i u Europi.