U serijalu tekstova na temu zlostavljanja i zanemarivanje te zaštite djece 24 sata je 10. travnja 2021. objavio i temu novinarke Marijane Matković “‘Odgoj’ u Hrvatskoj: Udaraju ih šakom u glavu, štapom po leđima: Svako peto dijete je fizički zlostavljano” u kojoj su stručne sugovornice bile psihologinje – ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i prof. dr. Marina Ajduković, profesorica Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta. Uz temu je prenesen i dio poglavlja “Zašto batina nije izašla iz raja” iz knjige “Znanost i umjetnost odgoja”. Tekst prenosimo u cijelosti:
Oko 20 posto djece, neovisno o dobi, doživljava tjelesno zlostavljanje u obitelji, što uključuje i šakom u glavu ili štapom po leđima, na primjer, kaže psihologinja prof. dr. Marina Ajduković, profesorica Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta u odgovoru na pitanje znamo li koliko je zlostavljanje rasprostranjeno u Hrvatskoj.
Kaže kako je riječ o novijim podacima iz višegodišnjih longitudinalnih istraživanja o rasprostranjenosti nasilnih postupaka u odgoju, s vrlo reprezentativnim i velikim uzorkom, koji su ukazali na neke zastrašujuće detalje.
– Pokazalo se da samo četvrtina roditelja nikada nije udarila ili na neki drugi način tjelesno kaznila svoje dijete. Od onih koji jesu, na pitanje što je bio uzrok tome zadnji puta kad su ga udarili, čak 30 posto roditelja iskazalo je da se ne sjeća razloga. Oko 24 posto roditelja kaže da su izgubili samokontrolu, 20 posto njih su htjeli ‘naučiti dijete što ne smije’, 10 posto htjelo ga je ‘naučiti dobrom ponašanju’, a još 4 i 3 posto roditelja navelo je da su to učinili jer su bili loše raspoloženi ili umorni. Istraživači su pritom diferencirali psihološko kažnjavanje i psihološku agresiju, te tjelesno kažnjavanje i tjelesno zlostavljanje, pri čemu se pokazalo da postoji najveća korelacija između tjelesnog kažnjavanja i tjelesnog zlostavljanja. Ti nam rezultati, naime, pokazuju da još uvijek imamo veliki broj roditelja koji misle da je u redu ponekad udariti dijete, te da oni koji krenu s tjelesnim kažnjavanjem su u puno većem riziku da će to prerasti u zlostavljanje. Vidjeli ste da je čak 24 posto roditelja koji su fizički udarili dijete iskazalo da su to učinili zato što su izgubili samokontrolu – pojašnjava Ajduković.
Vrijeme je da shvatimo da batine nisu odgojna metoda
Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, psihologinja dr. Gordana Buljan Flander, ističe, pak, kako ne zna niti jednog roditelja koji želi zlo svome djetetu, ali ih poznaje puno koji su im napravili zlo, posebno iz uvjerenja da je batina izašla iz raja.
– Vrlo često u praksi čujem ‘tučem ga zato jer ga volim, to je moj način pokazivanja ljubavi’, ili ‘tučem ga za njegovo dobro’ i svaki puta se iznova pitam: Kako možemo i pomisliti da je fizičko kažnjavanje za nečije dobro?! I to tako da tučete nekoga tko je toliko mali i slabiji od vas. Batinama pokazujemo djetetu da je nešto loše, ali ga ne učimo tome što je dobro. Batinama djetetu šaljemo poruku da je nasilje način rješavanja problema, a ne naučimo ga kako ih rješavati konstruktivno. Batine uče dijete strahu u osveti, jer ono će vas u momentu kad dobije batine možda i poslušati, zbog straha od novih batina, ali u sebi misli: ‘Pokazat ću ja vama kad odrastem’. Takvim odgojem djeci pokazujemo da ono ne vrijedi, a ne da je problem u njegovom postupku. Zbog batina dijete razvija osjećaj srama, krivnje, razvija lošu sliku o sebi i nisko samopoštovanje i vrlo često identificira se s agresorom, pa se i ono počinje ponašati agresivno, odnosno prenosi se matrica nasilja i rađa nasilnik. Kad pogledate profil počinitelja nasilja, gotovo uvijek ćemo naći to da su i sami potekli iz obitelji u kojima ga je bilo – ističe Buljan Flander.
Posljedice batina su strašne i za cijeli život: Dizanje ruku na dijete nikad nije prihvatljivo
Kao posebno važan podatak ističe i drugu moguću posljedicu, djeca koja dobivaju batine, odnosno fizički su kažnjavana, imaju čak 11 puta veći rizik od toga da će biti žrtve fizičkog zlostavljanja. Tako se roditelji koji odgajaju dijete uz batine ne trebaju čuditi ako njihova djevojčica kad odraste nađe partnera koji joj pokazuje ljubav kroz batine, dodaje.
Zato je iznimno važno promicati stav da dizanje ruke na dijete nije prihvatljivo ni u kojoj situaciji, pa čak ni u onima koje nam djeluju posve bezazleno, ili baš za njihovo dobro.
– Mnogi će roditelji, na primjer, naći opravdanje za sebe ako su svog mališana lupili po guzi zato što se na ulici istrgnuo iz ruke i skoro krenuo na cestu. Manja djeca, posebno ona do 2,5 godine, ne razumiju vezu između uzroka i posljedice. Kad ih u takvoj situaciji lupite po guzi, ona će opet istrčati na ulicu, samo s rukama na guzi, da se zaštite od batina – kaže Buljan.
Obje sugovornice slažu se u tome da fizičko kažnjavanje, koje je put prema fizičkom nasilju, još uvijek lako prolazi ispod radara.
Ajduković dodaje kako se u proteklih 15-ak godina ipak bilježi trend smanjenja tjelesnog zlostavljanja, što ukazuje na to da su kampanje u tom smjeru dale dobrih rezultata, iako čak trećina roditelja u istraživanju iskazuje da nisu znali za to da je Hrvatska od 1999. godine zakonima zabranila svaki oblik tjelesnog kažnjavanja djece. No još uvijek je vrlo snažna matrica ignoriranja nasilja, koje lako prolazi bez reakcija.
Roditelji nisu dovoljno osviješteni o štetnosti fizičkog kažnjavanja: Djeca su uvijek patila u tišini
– Mnogi roditelji i nemaju svijest da to nije u redu. Mnogi su i sami bili žrtve nasilnog odgoja, pa ćete često čuti ‘i ja sam znao dobiti pljusku, pa mi danas nije ništa’. No djeca su i tada patila, ali u tišini, boljelo ih je, osjećali su se poniženo, bilo ih je sram, mislili su da s njima nešto nije u redu i živjeli su u strahu. To što je tjelesno kažnjavanje bilo opće prihvaćeno, pa djeca nisu mogla dobiti podršku i pomoć, ne znači da to nije imalo loše posljedice – kaže Marina Ajduković.
Ono što su iz toga naučili, kao što uče i djeca koju roditelji danas fizički kažnjavaju, jest da je nasilje u bliskim odnosima u redu, te ga toleriraju u vršnjačkim odnosima, u romantičnim vezama i drugim situacijama.
Imamo međugeneracijski prijenos nasilja
– Ukratko, događao se međugeneracijski prijenos nasilja, a i danas se kod mnogih taj obrazac ponavlja, uz logiku koju smo spomenuli: ‘I ja sam dobivao batine, pa što mi fali’, kaže sugovornica. Roditelji koji prijeđu granicu boje se tražiti pomoć zbog straha što će biti s njima ili s djetetom. Susjedi to ne čine zbog straha od roditelja, oni koji rade s djecom pitaju se hoće li mu prijavljivanjem učiniti više štete ili dobrog, racionalizirajući to da su intervencije sustava spore i loše, da ako npr. roditelj zbog toga ispiše dijete iz vrtića će bi još ugroženije i slično, kaže sugovornica. Upozorava i na još jednu zabrinjavajuću pojavu, istodobno s padom udjela djece koja doživljavaju fizičko nasilje od roditelja, posljednjih se godina povećava psihološko i emocionalno zlostavljanje, koje također nosi vrlo negativne dugoročne posljedice.
Edukacija pedijatara u manjim sredinama je važna
– Imam sreću da se u svojoj praksi nisam susrela sa slučajem fizičkog nasilja nad djetetom, iako me centar za socijalnu skrb kontaktirao nekoliko puta zbog sumnji za zanemarivanje djece, pa sam trebala dati informacije o tome jesu li redovno cijepljena, dolaze li na preglede i u kakvom stanju. Moram priznati da mi osobno ne bi bilo lako nositi se sa sumnjom u zlostavljanje, prije svega zbog straha od moguće osvete roditelja. Zlostavljači djeteta mogu biti i kriminalci, odnosno ne znate na što su spremni kad su spremni nauditi jednom malom biću, svom djetetu, pa moram iskreno priznati da bi me bilo strah – kaže pedijatrica dr. Dubravka Kordić, s ordinacijom u Benkovcu.
Dodaje kako vjeruje da bi sigurno prijavila sumnje u zlostavljanje, bez obzira i na moguće posljedice, među ostalim i zbog činjenice da je i njezina moralna obaveza s obzirom na profesiju da štiti dijete.
– No da bi se bilo lako nositi s tim, ne bi – kaže i dodaje kako se tek može nadati da socijalna skrb ima dobre mehanizme zaštite žrtve i onoga tko prijavi takvu sumnju, budući da u proteklih desetak godina ne pamti neku edukaciju ili informaciju u tom smislu.
– Prije desetak godina sam dobila jednu brošuru koja je govorila o znakovima zlostavljanja djeteta i postupcima u tom slučaju, no ne sjećam se da me itko od stručnjaka u međuvremenu kontaktirao, ponudio edukaciju u tom smislu, ili me informirao o tome kako pokrenuti sustav u slučaju potrebe – kaže. Za razliku od Zagreba, u kojem već više od desetak godina postoji koordinacija svih službi koje su uključene u zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, u manjim mjestima to, čini se, još nije slučaj.
Trigeri za batine su obično visoki stres roditelja
– Nasilje prema djeci najčešće se događa u slučajevima kad roditelji imaju psiholoških problema kao što je npr. viska razina stresa, kad su pritisnuti financijskim poteškoćama, ako postoje problemi ovisnosti i nasilje u partnerskom odnosu. S obzirom na to što nam je donijelo doba Covida, te da sve češće govorimo o psihičkim i drugim posljedicama koje će ono donijeti i već je donijelo, a da su se mnogi i prije toga borili s financijskim poteškoćama uslijed gospodarske krize, možemo očekivati da će to dovesti i do porasta neadekvatnog ponašanja roditelja – kaže Ajduković.
Što možemo učiniti?
Dodaje kako je zbog toga važno osvijestiti da nemamo vremena čekati promjene zakona, ili reformu sustava već da se trebamo odmah okrenuti konkretnom djelovanju na onome što možemo promijeniti.
– Često nismo svjesni da mogućnosti postoje i sa zakonima koje imamo. Na primjer, koliko škola ili drugih ustanova koje rade s djecom u Hrvatskoj nema zaposlenog psihologa? To je ono što odmah možemo mijenjati. Sada stižu sredstva koja je EU izdvojila da bismo se svi zajedno lakše nosili s posljedicama pandemije i mogu se usmjeriti na to. Možemo inicirati i financirati široko dostupne programe o brizi za mentalno zdravlje, kontrolu emocija, edukacije o pozitivnom roditeljstvu i slično. To je jedino što će dugoročno imati pozitivan efekt, no o tome se ne razmišlja dovoljno konkretno. Kad pogledate planove vezane uz distribuciju tih sredstava, socijalna skrb je opet na dnu i očekujem od ministra zaduženog za djelatnost socijalne skrbi i ministra zdravlja da se založe da se to promijeni, jer samo očuvanje postojećih radnih mjesta neće biti dovoljno da očuvamo zdravlje društva. Treba ulagati u nova radna mjesta u području obrazovanja, mentalnog zdravlja, socijalne skrbi – zaključuje Ajduković.
Pomoć roditeljima: U discipliniranju bolje djeluje pohvala nego kazna
Roditelje u tom procesu trebamo učiti da djeca imaju pravo na djetinjstvo bez batina, što ne znači da trebaju odustati od odgoja, ističe, pak, Buljan Flander.
– Štoviše, roditelji su dužni postavljati djeci granice i pravila i pružiti im vodstvo kroz odgoj, ali u atmosferi ljubavi i prihvaćanja, a ne kroz nasilje. Za to postoji vrlo snažan alat: Pohvala! Mnogi češće kažnjavaju djecu, nego što će ih pohvaliti, a mogla bih garantirati da će dijete puno radije poslušati da bi zadovoljilo roditelja i dobilo pohvalu i zagrljaj, nego što nešto neće učiniti od straha da ne bi dobilo batina – kaže Buljan Flander.
Jedan od alata u odgoju može biti davanje ekstra privilegija za prihvatljivo ponašanje, kao i ukidanje privilegija kad želimo ukazati da ponašanje djeteta nije bilo u redu. Starije dijete možete uključiti u donošenje odluka i pravila, te zajedno s njim dogovoriti i sustav sankcija, tako da unaprijed može znati što ga čeka i razmisliti o tome hoće li prekršiti pravila. U nekim situacijama djetetu treba dopustiti da samo donosi odluke i uči na prirodnim posljedicama.
– Primjerice, kad ne želi odjenuti jaknu, a vani pada snijeg, pustite ga da izađe, jer će se ubrzo samo vratiti zato što mu je hladno. Naravno, uvijek uz uvjet da nije riječ o situacijama čije posljedice mogu biti vrlo štetne po njegovo zdravlje – kaže Buljan Flander.
I imajte na umu da dijete uči i promatrajući vas.
– Dakle, ne možete držati cigaretu u rukama dok djetetu govorite da nije zdravo pušiti i želite mu to zabraniti, ili ga istući zato što je ono udarilo mlađu sestru – savjetuje dr. Buljan Flander, koja je za čitatelje 24 sata ustupila nekoliko savjeta o tome kako pozitivnim roditeljstvom možemo usmjeravati dijete prema ponašanju koje želimo, iz svoje nove knjige ‘Znanost i umjetnost odgoja’.
Zašto batina nije izišla iz raja (iz knjige “Znanost i umjetnost odgoja”)
Primjer 1: Dijete se igra s opasnim sprejevima za čišćenje
Jedan od primjera na kojima možemo osvijestiti kako malo dijete povezuje uzrok i posljedicu je primjer djeteta koje se u kupaonici igralo sa sprejevima za čišćenje koji mogu biti opasni po njegovo zdravlje. Roditelj koji je to vidio, pa udario dijete treba znati da je vrlo mala vjerojatnost da će dijete razumjeti da je dobilo šamar zato što je ta igra za njega bila opasna i naučiti da ubuduće izbjegava tu policu.
Evo koje su posljedice:
- Dijete će naučiti da će dobiti batine ako se igra s ‘tim sprejevima’, ali ne i što drugi puta može drugačije
- Neće uvidjeti opasnost kemikalija i izbjegavati ih ubuduće ako roditelj nije u blizini
- Tako ga ne učite samokontroli i samostalnom prosuđivanju oko toga što je dobro, a što loše
- Osjećat će se preplašeno, posramljeno i povrijeđeno
- Narušen je odnos povjerenja između roditelja i djeteta
- Dijete zaključuje da nije vrijedno i da zaslužuje udarce ili druga negativna ponašanja
- Dijete zaključuje da ga osobe koje ga vole istodobno povrjeđuju
- Dijete uči rješavati probleme nasilnim metodama, pa je u većem riziku da nasiljem nastavi rješavati probleme u životu
- Dijete razvija želju za osvetom i uspostavom moći
- Dijete razvija pozitivan stav o tjelesnom kažnjavanju jer uči od roditelja i vjeruje u ispravnost njihovih postupaka. Iz tog je razloga u povećanom riziku da će, jednom kad odraste, tući svoju djecu i/ili svoje ljubavne partnere, ili da će opet biti žrtva tjelesnog nasilja u kasnijim odnosima
Što možete umjesto toga?
- Najučinkovitija strategija u ovom slučaju bila bi spriječiti potencijalno opasnu situaciju tako da osigurate okolinu u kojoj dijete može uživati igrajući se slobodno, bez brige o tome što smije, a što ne smije dirati. Roditelj je, dakle, mogao skloniti sredstva za čišćenje izvan dosega malog djeteta. Naravno, ne možemo spriječiti sva nepoželjna ponašanja djeteta, no možemo se potruditi spriječiti ona koja su u većoj mjeri pod našom kontrolom.
- Donesite odluku: ‘Neću nikad udariti dijete!’ Ako odlučimo razviti stav protiv tjelesnog kažnjavanja djece, to će zahtijevati vrijeme i trud. Možemo čitati i razmišljati o negativnim stranama tjelesnog kažnjavanja djece, kao i razgovarati s prijateljima ili stručnjacima koji dijele takav stav. Na taj način uklonit ćemo rizik da u trenutku preplavljenosti ljutnjom ili strahom udarimo dijete i kasnije žalimo zbog toga.
- Dječje ponašanje nije teško preusmjeriti na neku drugu aktivnost. To možemo raditi riječima i tijelom. Verbalnim usmjeravanjem djetetovo ponašanje usmjeravamo tako da mu kažemo što želimo i objasnimo svoju uputu. Roditelj iz našeg primjera mogao je reći: ‘To što držiš služi za čišćenje. Želim da spremiš sprej na mjesto i dođeš se igrati sa mnom skrivača’. Djeca su znatiželjna pa je velika vjerojatnost da će im prijedlog nove aktivnosti privući pažnju.
Primjer 2: Dijete bježi dok ga roditelj pokušava odjenuti za izlazak
Roditelj koji se bori s djetetom da ga odjene vjerojatno će ubrzo vikati: ‘Vraćaj se nazad, zakasnit ću zbog tebe!.
Umjesto toga, preusmjerite djetetovu pažnju: ‘Molim te, pomozi mi i zatvori vrata. Hoćeš li žutu ili crvenu majicu?’ Time preusmjeravamo djetetovu pažnju na zatvaranje vrata i stavljamo ga u ulogu pomagača i pružamo mu mogućnost samostalnog izbora za razvojno primjerenu odluku.
Kako djetetu pravilno preusmjeriti pažnju?
- Čvrstim tonom dajte djetetu do znanja da čini ili se sprema učiniti neku neprihvatljivu aktivnost
- Stanite blizu djeteta, spustite glavu na visinu njegove, uspostavite kontakt očima i primite ga za ruke dok mu objašnjavate ili nešto od njega tražite
- Koristite uvijek iste riječi za odmicanje djeteta od aktivnosti koje nisu prihvatljive iz istih razloga. Primjerice, kad se dijete približava pegli, pećnici, radijatoru i vatri, svaki put podviknite: ‘Ne! Vruće!’. Tako će dijete početi spontano povezivati riječi, objekte i ponašanja.
- Dajte djetetu priliku za ‘popravljanje štete’. Primjerice, ako je dijete uključilo televizor, a nije mu bilo dopušteno, dajte mu priliku da ga samostalno isključi.
- Djeca vole udovoljavati svojim roditeljima i na taj se način ispričati za neko ponašanje.
- Omogućite djetetu zadovoljenje znatiželje i potrebu za istraživanjem. U redu je preusmjeravati ga od opasnih aktivnosti, no treba mu ponuditi neko drugo mjesto za istraživanje.
- Pohvalite dijete za ponašanja koja vam se sviđaju. Svaka pohvala djeluje kao potkrepljenje i povećava vjerojatnost ponavljanja ponašanja.
- Budite uporni i dosljedni. Dijete će sigurno nekad ponoviti neprihvatljiva ponašanja. Moguće je da nije upamtilo pravila ili da testira vaše granice i konzistentnost. U svakom slučaju, dosljednost je najbolji odgovor.
- Sačuvajte ‘Ne!’ za velike i bitne stvari. Ne želimo djeci poručiti da je svijet opasno mjesto i staviti oznaku ‘ne’ na sve što ih okružuje. Kad ipak kažete ‘Ne!’, pokažite da mislite tako i potkrijepite to izrazom lica, bojom glasa i odmahivanjem glavom. Tako će vas dijete shvatiti ozbiljno.
Što učiniti kad vam se djeca suprotstavljaju?
Svako dijete ponekad ispituje granice, pa mu u takvim situacijama dajte neko prijelazno vrijeme. Možda mu je jako zabavno u igri i ne da mu se na večeru, no ako mu kažete da je večera za 15 minuta, pa ga podsjetite kad preostane pet minuta, dajete mu vremena da se pripremi i smanjujete borbu moći koja se može javiti između djeteta ako ga samo prekinete. Time pokazujete da cijenite njegove aktivnosti, što mu je također važno, te priliku da razvije osjećaj osobne odgovornosti i shvati koncept vremena.
Djeca se ponekad suprotstavljaju jer pokušavaju izgraditi samopouzdanje kroz igru moći s roditeljima. Pobrinite se da radite na izgradnji djetetova samopouzdanja: Prije spavanja mu čitajte pozitivne priče, hvalite njegova poželjna ponašanja i hvalite ga zbog onoga što je, a ne samo zbog onoga što čini. Na primjer, možete reći: ‘Volim te!’, ‘Baš si super dijete!’.
Pružajte djetetu realne izbore i posljedice kako bi imalo osjećaj samostalnosti u donošenju odluka o svom životu. Umjesto da kažete: ‘Ako ne pospremiš sobu istog trena, pet dana nećeš ići van!’, možete reći: ‘Ako odmah ujutro pospremiš sobu, nećeš to morati činiti poslije škole pa ćemo imati vremena da popodne odemo na plivanje. Što želiš učiniti?’. Budite spremni i na neočekivani izbor djeteta koji također treba ispoštovati.
Koristite humor. Možete preuveličati situaciju na smiješan način, primjerice: ‘Bez tvoje pomoći nikad to neću uspjeti, nema šanse da se ovo posuđe opere bez tvoje čarobne ruke’. Možete koristiti i obrnutu psihologiju, osobito s malom djecom. Djeca uživaju misleći da su prevarila roditelje pa kroz smijeh možete reći: ‘Nemoj slučajno da te vidim kako jedeš onaj grašak, to čuvam sebi za kasnije’.