Struka već desetljećima upozorava da nema dovoljno stručnjaka mentalnog zdravlja koji će dati podršku i tretman rizičnoj djeci i obiteljima, još preostaje da to shvate i da nešto učine oni koji imaju moć donošenja odluka: političari.
Prije nekoliko dana u Slobodnoj Dalmaciji objavljen je vrlo informativan članak o psihičkom zdravlju školske djece kod kojih se uočava sve više mentalnih poteškoća. Istovremeno u javnom sustavu nedostaje psihologa koji bi trebali davati podršku toj djeci.
Jedan školski psiholog na 700 đaka
Konkretno se navodi kako o mentalnom zdravlju 12.500 srednjoškolaca Splitsko-dalmatinske županije brine 16 psihologa, pa tako svaki od tih psihologa brine prosječno o 700 djece. U većim školama s više od 1000 učenika jedan psiholog ima i daleko više posla. A posao školskog psihologa uključuje praćenje učenika s teškoćama u razvoju, s emocionalnim teškoćama, teškoćama u učenju, darovitih učenika, savjetodavne razgovore s učenicima, roditeljima i učiteljima, profesionalno informiranje i savjetovanje, rad na odgojnoj problematici i preventivnim mjerama, organizacijske poslovi i vođenje dokumentacije.
Kolegica psihologinja Lara Buljan Gudelj u tom je članku kazala kako je jasno da je veliki izazov udovoljiti svim potrebama učenika. Ona također naglašava kako su zbog pandemije i kod adolescenata povećane teškoće mentalnog zdravlja kao i da se bilježi porast obiteljskog nasilja.
Porast poteškoća mentalnog zdravlja djece i mladih uslijed pandemije i potresa
U Zagrebu je tijekom pandemije, u veljači i ožujku 2021. godine, Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih kojem sam bila na čelu provelo screening mentalnog zdravlja na uzorku od 22.202 djece osnovnih i srednjih škola, što predstavlja 24% ukupnog broja zagrebačkih učenika. Na tako velikom uzorku smo dobili kako 9% djece ima klinički značajnu anksioznost i/ili depresivnost, a 14% njih klinički značajnu posttraumatsku simptomatologiju. Kad smo analizirali čestice dobili smo da su najčešće promjene psihološkog funkcioniranja teškoće koncentriranja (56%), emocionalna osjetljivost/plašljivost (51%), nametajuće slike stresnih događaja – flashback, (49%), uznemirenost pri sjećanju na stresni događaj (51%), zabrinutost zbog neuspjeha (74%), socijalna anksioznost (60%), osjećaj tuge i praznine (48%), zabrinutost za sigurnost članova obitelji (47%), strah od boravka djeteta samog kod kuće (39%).Vidljivo je iz ovoga koliko je mentalno zdravlje zagrebačkih učenika stradalo tijekom pandemije i potresa.
Ako tome dodamo i podatke MUP-a iz 2021. godine koji pokazuju da je kaznenih djela povrede djetetovih prava 33% više nego 2020. godine, a porast seksualnog zlostavljanja 67% u odnosu na 2020. jasno je da djeci i mladima treba pomoć i podrška psihologa i dječjih i adolescentnih psihijatara. To su stručnjaci kojih u Hrvatskoj i inače već godinama nedostaje, a sada je situacija i alarmantna.
Psihijatrijski poremećaji odrasle dob počinju u djetinjstvu
I prije pandemije svjetski podaci su govorili da 25% psihijatrijskih poremećaja odrasle dobi zapravo počinje u dobi do 7. godine starosti osobe, 50% u dobi do 14. godine. Nažalost, prvi znaci poteškoća mentalnog zdravlja ostanu neprepoznati i netretirani do odrasle dobi kada se razviju teži simptomi.
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na problem 20/20, tj. da 20% djece ima neki mentalni poremećaj, a da samo 20% od te djece dobiva neku adekvatnu stručnu pomoć.
Jasno je da zakazuju rana detekcija i rana intervencija. U Zagrebju je 2016. godine doc. dr. sc. Vlatka Boričević, dječja i adolescentna psihijatrica sa svojim timom provodila pilot projekt u vrtićima i školama grada Zagreba. Rezultati su pokazali da prema procjeni roditelja 11% djece u dobi od 5 godina ima graničan ili visok rizik za mentalni poremećaj. U dobi od 12 godina 19,3% djece je imalo srednji ili visoki rizik za razvoj mentalnog poremećaja. U toj dobi 11,8% djece je imalo depresivne simptome. A to su podaci prije pandemije i potresa u Zagrebu.
Uvođenje screeninga u sistematske preglede u osnovnim i srednjim školama i za studente
Ono što možemo zaključiti iz svih tih brojki je da treba pod hitno educirati i pozapošljavati stručnjake mentalnog zdravlja ako su nam zaista, a ne samo deklarativno, djeca na prvom mjestu. Struka na ovo upozorava desetljećima, i desetljećima se čeka da politika i donositelji odluka povuku konkretnije poteze.
I ja osobno već godinama pričam kako treba uvesti rane screeninge na poteškoće mentalnog zdravlja. Primjerice, nekoć dok sam radila u Klaićevoj bolnici, smo imali u suradnji s dječjim dispanzerom u okviru sistematskog pregleda procjenu mentalnog zdravlja djece predškolskog uzrasta te smo na taj način imali priliku detektirati rizičnu djecu i rizične obitelji.
Zato me veseli uvođenje screeninga na mentalno zdravlje u okviru sistematskih pregleda školske djece 5. i 7. razreda osnovne te 1. razreda srednje škole i studenata, što je najavljeno iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo kao obavezno u cijeloj Hrvatskoj od ove školske godine. To će raditi školska medicina, a rizičnu djecu će na temelju tih procjena upućivati dalje u podršku ili školskim psiholozima ili stručnjacima mentalnog zdravlja u okviru sekundarne zdravstvene zaštite u zdravstvenim ustanovama.
Opet se vraćamo ovdje na početak priče koji ne počinje od danas nego se vuče desetljećima. Na tim se službama štedi. Ili je javna ili tiha zabrana zapošljavanja stručnjaka mentalnog zdravlja u javnom sektoru, a dječjih psihijatara kronično nedostaje.
Dakle, ono što me brine je što ćemo i kud ćemo s djecom kod kojih se ranom detekcijom u novopostavljenom sustavu prepoznaju simptomi, a može se dogoditi da će mjesecima čekati na prvi pregled. Pitanje je hoće li nakon pregleda zbog nedostatka stručnjaka u sustavu imati prilike za uključivanje u adekvatan tretman i podršku koja je često u tim slučajevima potrebna i cijeloj obitelji.
Ovdje moram naglasiti kako se mentalnim zdravljem ne bave samo psiholozi i psihijatri nego i odgojitelji u vrtićima, učitelji, nastavnici, treneri u sportskim klubovima… te je svakako potrebna dobra edukacija i tih stručnjaka kako bi radili i preventivne programe, ali i pravovremeno prepoznali i reagirali.