„Stvarajmo nadu djelovanjem“ geslo je ovogodišnjeg Svjetskog dana prevencije suicida. To je dobra poruka, jer pokazivanjem brige djeci i mladima, pokazivanjem empatije, time što smo uvijek tu za njih i njihove razvojne i emocionalne potrebe, možemo dati nadu mladoj osobi da suicid nije rješenje.
Prof. dr. sc. Katarina Dodig Čurković, pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek, prije mjesec dana govorila je u Saboru na tematskoj sjednici o suicidima mladih: „Nekoć smo dijagnosticirali anksioznost, enkoprezu, smetnje ponašanja… Sada je nama skoro svaka dijagnoza pokušaj suicida, želja da se umre, psihotična dekompenzacija.., a zastrašujući je porast broja ovisnosti i to o svemu i svačemu. Kao da nema više „loše se osjećam“, nego nam govore „Ja želim umrijeti. To je zapravo jedini izlaz iz situacije u kojoj ja jesam.“ Također je iznijela da je samoozlijeđivanje djece postala svakodnevica, toliko da prof. dr. sc. Dodig Čurković smatra da imamo epidemiju samoozlijeđivanja djece.
Posebno mi se čini važna njezin stav: „Nema loše djece. Ima samo dobre i nesretne djece koja žive u složenim situacijama.“
Sva naša djeca zaslužuju našu brigu i pažnju i trud odraslih kojim ćemo im pokazati da se isplati živjeti i da će, bez obzira u koliko složenim okolnostima živjeli, dobiti podršku svoje okoline, svojih najbližih i struke.
Važno je obraćati pažnju na djecu, učiti promjene u njihovom ponašanju, u njihovim emocijama, a posebno poteškoće i simptome koji mogu ukazivati na rizik za samoubojstvo kod djece i mladih, a to su:
– Nesanica (insomnia) ili hipersomnia
– Gubitak apetita
– Povlačenje od bliskih osoba
– Odbijanje kontakta s prijateljima
– Iskazivanje naročitog interesa za smrt
– Razgovor ili dopisivanje o smrti s prijateljima
– Prijetnje samoubojstvom
– Nagle promjene u ponašanju
– Nisko samopoštovanje
– Neizvršavanje i odbijanje uobičajenih obaveza
– Pretjerana razdražljivost i impulzivnost
– Korištenje supstanci ovisnosti
– Konflikti s roditeljima
– Doživljavanje ili činjenje vršnjačkog nasilja
Što odrasle osobe mogu učiniti ako posumnjaju na suicidalnost kod djeteta ili adolescenta?
- Shvatite situaciju i dijete/mladu osobu ozbiljno
- Nikako nemojte optužiti da samo privlači pažnju ili da njegovi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se ubio/ubila.
- Slušajte s razumijevanjem o osjećajima, mislima i problemima djeteta/mlade osobe
- Nemojte izbjegavati razgovor s djetetom/mladom osobom, premda vam je možda teško jer je dijete/mlada osoba kojoj je potrebna pomoć odlučilo/la upravo vama pružiti svoje povjerenje i povjeriti vam se o svojim problemima.
- Budite iskreni i ohrabrujući
- Pokušajte ne skrivati svoje osjećaje, sasvim je u redu da ste zabrinuti i da vas je strah, te naglasiti da vas je strah jer vam je stalo.
- Razgovarajte o traženju stručne pomoći
- Dijete/mlada osoba koja se povjeri da razmišlja o samoubojstvu može biti u otporu prema traženju stručne pomoći, međutim ne smijemo odustati uprkos molbi i nagovaranja djeteta/mlade osobe da nikome kažemo što je nam je povjerilo/povjerila. Trebamo jasno izraziti svoje osjećaje, zabrinutost i naglasiti da to činimo isključivo jer nam je stalo i zato što mu/joj sami ne možemo pomoći na način na koji to može stručnjak.
- Brinite o sebi
- Teško je nositi se sa spoznajom da si netko želi oduzeti život ili da razmišlja o tome. Možemo se osjećati odgovornima za ono što dijete/mlada osoba čini, osobito ako se radi o vlastitoj djeci i bližnjima. Na nama je da se potrudimo pružiti djetetu/mladoj osobi ono što je u našoj moći – biti tu za njega/nju, slušati, biti podrška, pružiti prihvaćanje i razumijevanje, i svakako osigurati stručnu pomoć.
- Gledajte dijete/mladu osobu kao osobu, a ne kao nekog tko se pokušao ubiti
- Činjenica je da se sa svakim pokušajem suicida povećava vjerojatnost da ga osoba ponovno počini.
- Najopasnije je razdoblje u tri mjeseca nakon pokušaja suicida, kad se osobi poboljšalo stanje jer upravo tada ima najviše energije da nešto učini. Iako je bitno to imati na umu, još je bitnije ne smatrati suicidalnost glavnim obilježjem osobe.
Zablude i istine o samoubojstvu
Odraslim se osobama posebno teško nositi sa situacijama u kojima djeca i mladi sebi oduzmu život. Prirodno je da imamo potrebu izbjeći neugodne emocije koje su povezane s promišljanjem o samoubojstvima djece i mladih osoba. Međutim, samoubojstva djece i mladih se događaju i važno je da smo toga svjesni.
Upravo je razgovor, odnosno iskrena i otvorena komunikacija s djecom i mladima ključ za razumijevanje njihovih života i načina doživljavanja svijeta koji ih okružuje. Bez obzira na naše uloge u društvu, bilo da smo roditelji, stručnjaci mentalnog zdravlja, učitelji, bake i djedovi ili susjedi, važno je da smo kao odrasle osobe upućeni u osnovne činjenice o samoubojstvima djece i mladih jer je upravo znanje prvi korak ka prevenciji.
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na nekoliko zabluda, odnosno mitova koji su povezani sa samoubojstvima:
MIT: “Većina samoubojstava rezultat su nepromišljenih odluka i budu iznenadna.”
ISTINA: “Većini pokušanih ili izvršenih samoubojstava prethode specifični indikatori i tzv. znakovi upozorenja.”
MIT: “Oni koji pričaju o tome da će si oduzeti život ne misle to stvarno nego time privlače pažnju.”
ISTINA: “Osobe koje pričaju o tome da će si oduzeti život često na taj način pokušavaju doći do podrške i pomoći jer se osjećaju bespomoćno i misle da nemaju drugog rješenja.”
MIT: “Ako je netko jednom suicidalan, on ili ona će zauvijek ostati suicidalan.”
ISTINA: “Povećan rizik za suicid često je kratkoročan i situacijski specifičan, ali suicidalne misli se mogu vratiti. Najčešće nisu neprolazne.”
MIT: “Razgovaranje o samoubojstvu je nekorisno i može se interpretirati kao odobravanje takvog čina.”
ISTINA: “Zbog stigme i tabua oko samoubojstva, mladi često ne znaju, a poneki niti nemaju osobu s kojom bi mogli razgovarati. Otvorenim razgovorom mladi dobivaju više informacija i mogu podijeliti svoja razmišljanja i emocije.”
MIT: “Samo ljudi s mentalnim poremećajima mogu počiniti samoubojstvo.”
ISTINA: “Mnoge osobe koje nemaju mentalne poremećaje počine samoubojstvo, a isto tako brojne osobe koje žive s nekim problemom mentalnog zdravlja nikad nisu pokušale izvršiti samoubojstvo.”
U situacijama kad dijete ili mlada osoba počini samoubojstvo, društvo nažalost nerijetko upire prstom u roditelje, skrbnike i obitelj tražeći među njima krivce. Pojedinci ovo obično čine da bi održali dva temeljna uvjerenja o svijetu koja im pomažu da se nose s rizicima i izazovima u svome svakodnevnom životu, a to su vjerovanje u pravedan svijet i osobnu neranjivost. Ako bismo zaista prihvatili da nitko nije kriv za neke situacije u životu, da se razne nevolje i nesreće mogu dogoditi baš nama, bez obzira na to što činimo ili ne činimo, mogli bismo se osjećati dosta bespomoćno i nezaštićeno.
Umjesto osude, važno je da kao pojedinci unutar zajednice pomognemo obitelji koja se nosi s tugom gubitka vlastitog djeteta i izvučemo jasne poruke za budućnost, ali i da budemo svjesni toga da se samoubojstva djece i mladih ne dešavaju „tamo negdje“, izvan našeg kontinenta, naše države, grada, zgrade ili naša 4 zida, već da usvojimo određena znanja kako bismo mogli učiniti nešto dobro i za drugu djecu i mlade koji se mogu naći u istoj ili sličnoj situaciji.
Ako sumnjate na suicidalnost djeteta i mlade osobe iz svoje okoline, nazovite 0800 0800, Hrabri Telefon, liniju za odrasle svaki radni dan od 9 do 20 sati, besplatno i anonimno. U kriznoj situaciji, ako sumnjate da si netko aktualno želi oduzeti život ili na bilo koji način nauditi sebi ili drugima, odvedite dijete/mladu osobu u adekvatnu zdravstvenu ustanovu, odnosno nazovite centar za krizna stanja ili hitnu pomoć i poslušajte njihove upute.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Ilustrativna fotografija: Pixabay.com