„Upravo sam ubio mog tatu“ naslov je sjajnog američkog dokumentarca koji sam jučer pogledala na Netflixu, i nimalo me nije iznenadilo da je trenutno među 10 najgledanijih na Netflixu u Hrvatskoj. Režiserka Skye Borgman je prikazala detaljno cijelu obiteljsku priču, uključujući i transgeneracijski prijenos zlostavljanja, koja je u konačnici dovela do toga da 17-godišnji mladić hladnokrvno ubije oca – zlostavljača ne pokazujući pri tome nikakve osjećaje i niti malo empatije. Anthony Templet uzeo je očeva dva pištolja i upucao oca. Nakon toga je mirno nazvao policiju, rekao im što je učinio i potom ispred kuće čekao njihov dolazak.
Fizičko zlostavljanje je uvijek praćeno i emocionalnim zlostavljanjem
Riječ je o istinitom događaju i sjajnom prikazu psihološkog stanja zlostavljanog djeteta koje se disocijacijom, potiskivanjem emocija i gubljenjem kontakta sa vlastitim emocijama brani od užasnih životnih okolnosti i na taj način preživljava i fizički i emocionalno. Naravno, nema nikakvog opravdanja za ubojstvo bilo koga, niti režiserka to radi, nego vrlo suptilno iznosi psihičko stanje djeteta koje je otac oteo od majke u ranoj dobi, a osim što ga je fizički zlostavljao cijelo vrijeme ga je i teško emocionalno zlostavljao izolacijom, ponižavanjem, vrijeđanjem, nije mu dao da se druži s vršnjacima niti da ide u školu… U filmu je vrlo životno prikazano kako je fizičko zlostavljanje uvijek praćeno i emocionalnim zlostavljanjem koje je jednako razorno kao i fizičko, iako se modrice na duši ne vide.
Batine djecu uče strahu i osveti
Ovaj film me podsjetio na slogan koji se prikazivao na američkoj javnoj televiziji dok sam tamo boravila na specijalizaciji, a glasio je „Ako ne želite da vaša djeca ikad vide unutrašnjost zatvora, nemojte ih tući“. S obzirom da sam u svojoj 40 godišnjoj karijeri radila s tisućama zlostavljane i zanemarene djece, dobro poznajem njihove duše i srca i imam jake argumente da se s tim sloganom apsolutno složim. Puno te djece mi je reklo „Vratit ću im to sve kad odrastem“. Jer batine kod djece uzrokuju bol, ljutnju, sram, osjećaj manje vrijednosti, a uče ih strahu i osveti. Nikako ih ne uče razlikovati dobro od lošeg, dapače, oponašajući svoje roditelje djeca će naučiti da je u redu da i oni tuku slabije od sebe. Ako su fizički i/ili emocionalno zlostavljana djeca uče i razvijaju stav da je fizičko kažnjavanje i/ili zlostavljanje normalna tehnika discipliniranja i odgoja, pa u odrasloj dobi sami mogu postati roditelji koji zlostavljaju vlastitu djecu. Uobičajeni rezultat takvog odgoja djecojčica je da kao odrasle žene izabiru za muževe i partnere muškarce koji im pokazuju ljubav na isti način na koji je to činio i njihov roditelj u djetinjstvu – batinama.
Tako je i u filmu „Upravo sam ubio mog tatu“ majka tog mladića bila zlostavljana od vlastitog oca, a onda je izabrala za muža muškarca koji je nju i sina (koji ga je naposlijetku i ubio) teško fizički i emocionalno zlostavljao.
Važno je znati da se batinama djecu ne uči samokontroli. Batine mogu zaustaviti neprikladno ponašanje u nekon određenom trenutku, ali s batinama se ne postiže dugoročni odgojni cilj učenja djece primjerenom ponašanju.
Djeca koja žive u nasilnom okruženju imaju 4-6 puta veći rizik da i sama budu nasilne u odrasloj dobi
Zlostavljana djeca ne shvaćaju da roditelji kažnjavaju njihov čin koji nije u redu, nego smatraju da ona ne vrijede kao osobe, da ona zaslužuju da ih se fizički povrjeđuje pa razvijaju lošu sliku o sebi, nisko samopoštovanje, smatraju da ništa bolje niti ne zaslužuju, a mogu se identificirati sa zlostavljačem pa i sami primjenjivati interakciju agresor-žrtva kad dovoljno odrastu da oni postanu agresori, a slabiji od njih žrtve. Istraživanja pokazuju da djeca koja žive u nasilnom okruženju imaju 4 do 6 puta veći rizik da i sami budu nasilna u adolescenciji i odrasloj dobi. U mojoj praksi sam radila s dosta adolescenata – počinitelja kaznenih djela i zaista većina njih je odrastala u paklu obiteljskog nasilja.
Film „Upravo sam ubio mog tatu“ ukazuje na sve ovo što je nama stručnjacima poznato iz znanosti i kliničke prakse već godinama i ono zbog čega je i u Hrvatskoj fizičko kažnjavanje zakonom zabranjeno još 1999. godine. Nažalost, prije nekoliko je godina istraživanje Hrabrog telefona pokazalo da pola roditelja ne zna da je fizičko kažnjavanje zabranjeno i da je štetno.
Djeci su potrebne granice bez nasilja i u atmosferi ljubavi
Zaista je važno da mi stručnjaci jasnim uputama pomognemo roditeljima koji često na djecu dignu ruku kada se osjećaju bespomoćni, a ne zbog toga što im žele zlo ili ih ne vole. Tim roditeljima su potrebne jasne upute kako da djeci postave neophodno potrebne granice bez nasilja i u atmosferi ljubavi. U svojoj dugogodišnjoj kliničkoj praksi nisam srela niti jednog roditelja koji svom djetetu želi zlo, ali sam ih susrela veliki broj koji su „u najboljoj namjeri“ nanijeli zlo svom djetetu.
I stručnjacima i roditeljima preporučam da pogledaju kako je nesretno završila jedna teška obiteljska priča u kojoj je, nažalost, sustav potpuno zakazao što je naposlijetku dovelo do toga da teško zlostavljani mladić Anthony Templet postane ubojica oca. Anthony se nije mogao ni na koga osloniti i nije vidio nikakve druge mogućnosti da se spasi i da napokon okonča tu svoju patnju u kojoj je doslovno bio sam cijeli život. Trauma nije samo u onome što ti se događa nego što si u toj traumi sam.
Razgovarajući u dokumentarcu sa režiserkom, Anthony objašnjava s bezizražajnim licem da se poslije ubojstva oca „osjećao užasno“ ali da „nije vidio niti jedan drugi način na koji bi se to moglo riješiti“.