O rezultatima probira mentalnog zdravlja školske djece u Zagrebu iz veljače i ožujka 2021. i o tome kako na njih društvo treba reagirati prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander razgovarala je s Ivom Tadić, urednicom i voditeljicom emisije „Nadom nošeni“ na Radio Mariji 16. travnja 2021.
„Briga o mentalnom pravo nije samo naše pravo, nego i odgovornost. Kao što smo mi odrasli odgovorni za tjelesno zdravlje djece i mladih, tako smo odgovorni i za njihovo mentalno zdravlje“, u uvodu emisije je naglasila voditeljica Iva Tadić.
„Probir smo proveli na način da su roditelji svih zagrebačkih osnovno- i srednješkolaca dobili link na upitnik. Softwer smo razvili u suradnji s tvrtkom Little Dot, koja nam je sve donirala, a isto tako su volonterski radili i svi ostali uključeni na projektu, kao i cijelo Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba kojem sam na čelu. Zahvaljujem svima koji su radili na ovom projektu kao i više od 22000 roditela koji su nam se odazvali“, rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander:
„Rezulati su pokazali da 9 % djece u gradu Zagrebu ima klinički značajnu anksioznost, a 9 % djece depresivnost, ili oboje. Kad kažem klinički značajno to ne znači samo povišeno, nego povišeno do razine da smatramo da toj djeci treba dodatna podrška. Isto tako, 14% djece iz tog uzorka ima klinički značajne simptome iz kruga PTSP poremećaja. Kad smo gledali po simptomiima dobili smo da preko 50% djece ima poteškoće koncentracije barem ponekad, uznemirenost pri sjećanju na stresni događaj također nešto više od polovice djece, emocionalnu osjetljivost i plašljivost isto polovica, te nametajuće sadržaje stresnih događaja kojih se plaše isto polovica djece. Isto tako kod polovice djece prisutno je izbjegavanje neugodnih sjećanja i osjećaja. Jedan značajan broj djece ima simptome zbog kojiih smo ih uputili da se jave stručnim službama škole koju pohađaju. Dakle, kad je roditelj ispunio taj upitnik odmah je dobio i mail – ako je potrebno i ako smatramo da je djetetau potrebna dodatna podrška – da se jave stručnim službama škole, a stručne službe će vidjeti mogu li one s djetetom raditi na jačanju otpornosti ili će ga uputiti dalje.“
„Ono što je meni bilo jako interesantno je da se čak troje od četvero djece u proteklih godinu dana suočilo sa strahom od neuspjeha. a 60% s anksioznošću u socijalnim situacijama. Kod 48 posto djece su zabilježeni osjećaji tuge i praznine. Zabrinutost za sigurnost članova obitelji javlja se opet kod skoro polovice, kao i strah od boravka samog od kuće kod skoro polovice. Dakle, djeca nam zapravo pokazuju značajne razine određenih simptoma zbog kojih je zaista potrebno razmišljati o tome da zaposlimo dodatne stručnjake da se roditelji imaju kome s djecom javiti, jer nekad će možda biti dovoljno već jedan ili dva razgovora da djeca i roditelji dobiju savjete, a nekoj će djece trebati duži tretman. Dakle, moramo voditi račune o tome da nam je svima, znači i odraslima stradalo mentalno zdravlje u ovoj situaciji, a djeca koja nemaju razvijene mehanizme suočavanja sa stresom, kao mi odrasli, zaista trebaju dodatnu podršku jer kriza još traje. Ove nalaze možemo ocijeniti zabrinjavajućima, tim više što će simptomi, ako ne omogućimo djeci dodatnu podršku, perzistirati ili će se dalje razvijati“, naglasila je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
„Gledali smo isto tako koliko je naše djece bilo izloženo nekim posrednim faktorima, pa smo recimo dobili da je 61% djece bilo u samoizolaciji, neki i po više puta, 11 % pobolijevanju, 27% djece pripada rizičnoj skupini, a to sve njima daje jedan osjećaj neizvjesnosti i straha što će im se dogoditi. 43% djece doživjelo je samoizolaciju ukućana, kod 43% djece bliska osoba je u rizičnoj skupini – dakle ona brinu za njihovo zdravlje. 26% je imalo oboljelu blisku osobu, 22% je imalo oboljelog ukućana. Dakle, svaki peti se bojao kad je imao oboljelog ukućana. 81 dijete izgubilo od Covida-19 člana obielji, a 410 djece je izgubilo blisku osobu s kojom ne žive. Sve to njih pogađa. Osim gubitka bliskih osoba naša su djeca imala i druge gubitke – gubitak svakodnevnog viđanja prijatelja u školi, gubitak određene rutine, adolescenti su imali puno gubitaka. Ako je vrtićko dijete za potresa napustilo dom i nije ponijelo svog medu, koliko god se dnama činilo da to nije neki gubitak, djetetu je to veliki gubitak. Dakle, vodimo računa da su i naša djeca imala gubitke. Mi odrasli koji smo imali gubitke tugujemo zbog gubitaka koje smo imali, i tugujemo unaprijed zbog anticipiranih gubitaka – mi anticipiramo hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li moći financijski prehraniti obitelj. Naravno da su nam to velike brige, ali ne smijemo zaboraviti da i naša djeca imaju svoje brige i svoje gubitke, koje se nama iz ove perspektive ne moraju činiti važnima, ali njima su u tom razvojnom periodu možda i najvažniji.“ rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
„Apeliram na one koji donose odluke da donesu odluku da ćemo čuvati mentalno zdravlje naše djece i mladih jer samim time ćemo naravno pomoći i njima kao osobama, ali u krajnjoj liniji pomoći ćemo i našoj državi jer ćemo u budućnosti imati zdrave ljude koji će biti produktivni, koji će biti samoostvareni i kojima sutra nećemo plaćati bolovanje i liječenje njihovih teškoća. Dakle, uložimo danas u našu djecu i mlade, kako bismo svi sutra imali bolje društvo.“, rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
„Je li naš sustav spreman nositi se s ovim posljedicama i je li spreman pružiti pomoć djeci i mladima?“, postavila je Iva Tadić pitanje.
„Bojim se da nije. Stručnjaka za djecu i mlade je nedostajalo i prije pandemije. Ovo je područje u kojem već godinama postoji ili jasna ili tiha zabrana zapošljavanja i mi zapravo već godinama, da ne kažem desetljećima, štedimo na djeci. Radim 40 godina i pratim stanje u području zaštite djece: neki dobri programi koje smo imali su ukinuti, nestali; neke udruge su radile divne programe – poslije više nisu imale sredstava da nastave s tim programima. Bojim se da će naša djeca patiti i u tome ostati sama, ako zaista se ne trgnemo i ne shvatimo da je mentalno zdravlje sad prioritet. Ako roditelji koji sad imaju roditeljski stres ne dobiju podršku, bojim se da će to djelovati na njihove roditeljske prakse, i pitanje je kako će se moći nositi s izazovima odgajanja djece, posebno u adolescenciji koja je ionako teška i za roditelje i za dijete. Ja često doživim da me netko od mojih bivših pacijenata sretne na ulici i kaže jednom ili dva puta što sam došla kod vas ili vaših kolega i meni je to pomoglo da stavim stvari na mjesto i da shvatim. Potrebna su savjetovališta za roditelje djecu i obitelji. Ne mora to biti pri nekim zdravstvenim ustanovama „teška“ psihijatrija.“
„Na koga sve možemo generalizirati ove rezultate dobivene na području Zagreba. gdje su djeca uz pandemiju imala i potrese?“, daljnje je pitanje voditeljice.
„Mislim da bi rezultati možda bili još i gori u područjima direktno pogođenim potresima, ili barem isti ovakvi. Mislim da možemo, posebno anksioznost i depresivnost, generalizirati i na djecu iz čitave Hrvatske. I mislim da bi bilo dobro da se napravi tako nešto i u ostalim dijelovima Hrvatske. Ali i ovo što smo dobili u Zagrebu nam je dovoljno da shvatimo što trebamo napraviti: trebamo ulagati u razvijanje otpornosti kod naše djece, jer znamo da nakon kriza neka djeca kao i odrasli razviju i takozvani posttraumatski rast, ukoliko imaju dobru podršku i stručnjaka i obitelji. Dakle,jako je važno da već sad počnemo raditi s tom djecom, da ne čekamo da se ti simptomi pokažu kroz smetnje ponašanja. Ne trebamo čekati da nam mladi postanu agitirani, da pokazuju agresivnost, ili da postanu depresivni i povučeni, da bismo reagirali. Ajdemo odmah reagirati, ajdemo odmah raditi preventivne programe i to ne samo u Zagrebu nego u svakom dijelu Hrvatske. Ajdemo kroz svaku školu provesti neke preventivne programe. To mislim da ne zahtjeva neka prevelika ulaganja, nego zahtijeva stručnu i političku volju.“
POSLUŠAJTE CIJELU EMISIJU NA LINKU: