Zašto ne funkcionira sustav zaštite djece u Hrvatskoj bila je tema emisije Studio 4 urednika i voditelja Petra Vlahova u kojoj je gostovala prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, na HRT 4 12. travnja 2021. Donosimo tekstualni prijepis većeg dijela emisije:
Vlahov: Nakon slučaja Nova Gradiška i ubojstva 2-godišnjeg djeteta u obitelji roditelja zlostavljača, potom fizičkog nasrtaja na socijalne radnike u tom istom gradu, stječe se dojam kao da je otvorena Pandorina kutija za izmjene obiteljskog zakona, zakona o socijalnoj skrbi djece i o udomiteljima. No čini se da niti jedan zakonski akt niti podzakonski akt ne odgovara na ono osnovno pitanje: štite li se prava djece ili samo prava roditelja? Je li po vama zakon sam sebi svrha i koliko aktualni zakon, institucije i država štite interese djeteta, a koliko disfunkcionalne obitelji u kojima djeca žive? Može li zakon štititi i roditelje zlostavljače?
Buljan Flander: Može. Zakon ipak uvijek dozvoljava zaštitu djece i naši zakoni sve u svemu ipak nisu loši. Ja to mogu reći jer kao ekspert vijeća EU bila sam u mnogim državama i gledala njihove zakone i uglavnom su mi rekli da naši zakoni nisu tako loši, samo je pitanje primjene. Evo recimo naš zakon predviđa do tri godine zatvora stručnjaku koji ne prijavi zlostavljanje djeteta. Poznajete li ijednog stručnjaka koji je kažnjen? Naš zakon predviđa mogućnost izdvajanja djeteta iz obitelji u slučaju zlostavljajućih ponašanja. Obično to krene već kad je dijete prilično traumatizirano i kada se roditeljima daje puno šansi. Naš zakon predviđa mogućnost udomljenja, nažalost i ti postupci dugo traju. Naš zakon ima vrlo jasne kazne za zlostavljače djece i vrlo jasno kaže da postupanja u kojima su djeca žrtve moraju biti žurna. Što je tu žurno?
Vlahov: Pa zašto onda tražimo izmjene zakona koji sam po sebi ima sve poluge i mehanizme, od represije do savjetovanja i apeliranja. Neće niti ta nova izmjena zakona ništa napraviti ako mi ne možemo niti postojeći zakon provoditi.
Buljan Flander: Ja se bojim upravo toga da ćemo zapravo mi stalno donositi nekakve protokole, zakone, direktive, ali da ih i dalje nećemo poštivati, i da se onima koji ih ne poštuju neće ništa dogoditi. Naša Poliklinika zaista prijavljuje – npr. lani od 468 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece u Hrvatskoj mi smo prijavili 170 slučajeva, jedna mala Poliklinika. Dakle, je li stvarno u druge ustanove dolaze neka druga djeca, s neke druge planete? Dakle, pitanje je hoće li oni koji primijete zlostavljanje i prijaviti, je li nam javna svijest tolika tolika da prijave, a potom hoće li se prijave uzeti u obzir. I još nešto: sve manje će ljudi prijavljivati s obzirom da ide linč na one koji prijavljuju.
Vlahov: Dakle, da imamo zakon koji se primjenjuje, ne bismo imali statistike da je 20 % djece fizički, 20 % djece psihički, 20% seksualno zlostavljano. Onda se dogodi još veća tragedija i umjesto da kao društvo što brže reagiramo, mi se vratimo 10 koraka unazad. To se iskoristi za javne pozive za linč socijalnih radnika kao glavnih krivaca. Nakon toga dobivamo fizički nasrtaj, napad na te iste socijalne radnike, koje smo kao mete prokazali, a a većina udruga se u idućih 72 sata natječe koju će brže primiti resorni ministar.
Buljan Flander: Ako udruge i građanske inicijative imaju iste ciljeve kao i struka, ako imaju za ciljeve zaštitu prava žrtava, svakako su dobrodošle. Međutim, mi moramo znati koja je uloga i gdje su kompetencije udruga i građana, a gdje stručnjaka. Dakle, ako udruge i građani pozivaju na podjele i na linč tada moraju biti svjesni i svoje odgovornosti, posebno danas u vrijeme modernih tehnologija kad se nekontrolirano informacije šire; moraju biti svjesni svoje odgovornosti u tome. Isto tako, moramo znati gdje su čije kompetencije, koja je uloga struke, koje su kompetencije struke, gdje prestaje aktivizam, a gdje počinje struka. Zapravo, nije pitanje ili-ili. Trebali bismo imati isti cilj. Ono što se meni čini kao veliki problem je da mi prepoznajemo zlostavljajuće roditelje – roditelje koji su prepoznati od određenih institucija u sustavu socijalne skrbi i zdravstvenih institucija kao zlostavljači svoje djece – kao one koji koriste te platforme da bi se obračunavali sa sustavom koji je štitio djecu od njih, a istovremeno prozivajući u Novoj Gradiški stručnjake koji nisu zaštitili ovu djevojčicu.
Vlahov: Naravno, imamo i socijalne radnike koji se iz objektivnih ili subjektivnih razloga ne mogu nositi sa svim izazovima i predmetima na svom poslu. Nemoguće je da je ne znam kakav socijalni radnik profesionalac, ali ako ima 300 do 500 slučajeva na godinu, gdje čovjek mora dati barem dio svogegg profesionalizma, emocije, radnog vremena – to je nemoguće. Pa to ne može nitko apsorbirati. I onda dobivamo truli sustav, odnosno zakon koji ne možemo provoditi. U prilog tome, evo vi ste donijeli jedan činjenični dokaz kako to u praksi funkcionira, dakle mimo onog kad se ugase kamere, kad pošaljemo empatične i druge poruke prema javnosti, onda ostane gola i surova stvarnost.
Buljan Flander: Da, bojim se da je lakše i jeftinije promijeniti zakon nego pozapošljavati stručnjake u području zaštite djece, jer zaista moramo znati da u tom području već niz godina postoji zabrana zapošljavanja. Isto tako znamo da je nasilje nad djecom u prošloj godini poraslo za 43 posto prema podacima MUP-a. Moje pitanje je koliko se stručnjaka zaposlilo u odnosu na taj jasni podatak. A prije pandemije i prije ovog povećanog broja zlostavljanja djece sam tražila podatke od mnistarstva socijale koiliko je prijavljeno zlostavljanja od zdravstvenih ustanova, koliko od škola. Dakle, od zdravstvenih ustanova 2017. je bilo prijava 314, 2018. ih je bilo 420, a 2019. ih je bilo 378. Računajte koliko je to djece u odnosu na stvarni broj, ako je 20% na 750 tisuća djece zlostavljano, a mi smo imali ovoliko prijava. A od škola je 2017. bilo 831 prijava, 2018. je bilo 952 prijava, i 2019. je bilo 925 prijava. Vrlo često doživimo da u drugim zdravstvenim ustanovama roditeljima kažu da se oni ne bave niti zlostavljanjem. a posebno ne visokokonfliktnim razvodima. Pa sam ovdje donijela i dopis koji je išao jednom centru za socijalnu srkb od jedne zdravstvene ustanove, gdje je navedeno da oni neće primiti to dijete, tu obitelj koju je uputio centar za socijalnu skrb… i gdje se navodi pogrešan podatak da je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba specijalizirana da radi s tim slučajevima i da zato dobiva posebne novce, i što je najgore da samo naš nalaz sudovi priznaju. Dakle, daje se kriva poruka pacijentima. I onda naravno ide kriva informacija u javnost da se samo naši nalazi priznaju. Ja sam zato tražila očitovanje udruge sudaca za mladež, koji su vrlo jasno napisali da to nije istina. Nije istina da smo mi posebno plaćeni za to, i vrlo jasno su napisači da će sud priznati svaki zdravstveni nalaz, i čak su se pitali kako će onda dijete iz Dubrovnika ili Osijeka ili neke druge sredine doći na obradu ako se priznaje samo nalaz Poliklinike. Znači to nije istina, nego se stručnjaci izbjegavaju baviti ovim pitanjem.
Vlahov: I to je takav paradoks, i to je istina koju mi sami sebi ne možemo priznati .
Buljan Flander: Ja sam radila jedno istraživanje prije desetak godina na pedijatrima i na liječnicima školske medicine. Oni su stvarno priznali da vrlo rijetko i vrlo malo prijavljuju i da imaju potrebu za dodatnom edukacijom, posebno za intersektorskom edukacijom.
Vlahov: Sve više je razvoda, gdje djeca proživljavaju traumu bilo oni mirni, a kamoli kad su sa visokim tenziama. Nerijetko se roditelji bore za djecu kao za ratni plijen.
Buljan Flander: Baš tako, i pri tome ne vide dijete, ne vide potrebe djeteta, i onda oni idu u borbu sa sustavom. Ako sustav prepozna njihova ponašanja kao štetna za dijete, a u konfliktnom razvodu definitivno će vas roditelj optužiti da ste na strani drugog roditelja, jer oni ne mogu shvatiti da ste na strani djeteta, oni ne mogu shvatiti da mi kao sustav trebamo štiti dijete.
Vlahov: Psihijatrijsko je vještačenje izvan socijalnih centara, centri za socijalnu skrb daju sudu svoje mišljenje. Koje mišljenje sud prihvaća?
Buljan Flander: U centru za socijalnu srkb ne rade psihijatri nego radi multidisciplinarni tim socijanli radnik, pravnik psiholog i oni zapravo rade obradu obitelji. I njihov nalaz je vrlo važan na sudu. Ukoliko sud ima nekih pitanja i nedoumica onda oni šalju na psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje u neku zdravstvenu ustanovu ondosno zakletim sudskim vještacima. Meni se čak čini da vrlo često u visokokonfliktnim razvodima ta vješačenja nisu potrebna, da se vrlo često vješačenja poklapaju sa mišljenjima centara za socijalnu srkb, a da se prerijetko rade vještačenja u odnosu na oduzimanje roditeljskog prava roditeljima koji su zlostavljajući.
Vlahov: Sad ste opet dotaknuli rak ranu. Onda mi ne možemo govoriti o meritornim odlukama suda, jer kad vi napravite jednu pogrešku ulazite u drugu, i samo pokrivate jednu pogrešku za drugom. U prilog tome, nije mi jasno zašto procesi skrbništva nad djecom u Hrvatskoj traju u prosjeku od 1 do 3 godine. Socijalno, pretpostavljam zbog velikog broja slučajeva, u tom postsupku uzima jedno izvješće, jedan razgovor s djetetom. U jednom slučaju stoji da je zadnji razgovor s djetetom napravljen kad je dijete išlo u vrtić, a sud je odluku donio kada je dijete pohađalo 3. odnosno 4. razred osnovne škole. Je li moguće da u 4 godine socijalni tim nije mogao napraviti još barem jedan razgovor s djetetom o tome gdje se bolje osjeća, gdje više uči, gdje se bolje druži sa prijateljem. Dijete je to kojemu se štiti prava i u 4 ili 5 godina se uzima samo jedno izvješće dok je dijete išlo u vrtić. Pa kako sud ne temelju toga može donijeti bilo kakvu odluku?
Buljan Flander: To je apsolutno stručno neobjašnjivo, kao što je stručno neobjašnjivo i zašto sudski procesi u ovim situacijama tako drugo traju. Jer se stvari jako brzo mijenjaju. Recimo, ako se roditelji krenu razvoditi kad dijete ima 4 godine, a odluka se donosi kad ima 8 godina, dijete je zapravo pola života u ratnoj zoni.
Vlahov: Zašto sucu treba četri godine da sazove jedno ročište?
Buljan Flander: Ne znam. Ja sam radila jednu analizu naših vještačenja, i dobila sam da od momenta kad je započet razvod do momenta kad je zatraženo vještačenje je prošlo prosječno 3 godine, dakle ne do kad je gotov postupak. Isto tako, znamo da postupci u slučaju zlostavljanja djece također jako dugo traju. Momentalno se vodi jedan postupak gdje je Poliklinika prijavila fizičko zlostavljanje od strane majke još 2018. godine. Još se vodi taj postupak, a ta osoba se potpisuje kada piše posvuda i po društvenm mrežama protiv nas kao aktivistica za prava djece. I to može jer još sud traje, dakle još nije donesena nikakva presuda. Nama je poslala 300 mailova, mi smo se 25 puta morali očitovati zašto smo prijavili to zlostavljanje. I sad ja vas pitam zašto i kako će drugi stručnjaci prijavljivati ako još nemaju niti podršku svojih nadređenih. Kako će prijavljivati škole, vrtić ii liječnici?
Vlahov: I sada nakon slučaja Nova Gradiška, zalažemo se za transparaentan i jasan zakon koji je isti za sve građane republike Hrvatske. Pa kada smo kod toga, što je s majkama koje na križanjima recimo u Zagrebu, sa djecom u naprtnjači prose od jutra do stura, zimi i ljeti. Može li se postaviti logično pitanje – valjda bi ta djeca trebala biti u vrtićima, jaslicima ili školama ili u obiteljima. Po zakonima koji su sada važeći bi trebalo doslovno vaditi tu djecu iz tih prosjačkih naprtnjača, slati ih u Nazorovu po skraćenom postupku. Je li to stvar dvostrukih mjerila? Kako se možemo pozivati na zakon i da smo svi ravnopravni po ustavu RH. Namjerno neću govoiti o nacionalnosti niti boji dresa niti kojem klubu pripadaju.
Buljan Flander: Točno, i opet se vraćamo na današnji početak našeg razgovora. Možemo imati zakone kakve god hoćemo, što to vrijedi ako ćemo ih provoditi u skladu s našim svjetonazorom, u skladu sa našim predrasudama. To nije samo u ovom slučaju koji vi spominjete, nego u puno slučajeva imate svjetonazor da je svakakva obitelj bola nego ikakva, biološka obitelj je bolja nego neka druga, neki ljudi imaju svoju kulturu pa mi nećemo ulaziti u njihovu kulturu. Dakle, apsolutno je pitanje načina na koji ćemo mi primjenjivati zakone, i nije pitanje promjene nego primjene zakona.
Vlahov: Kukamo da se udomiteljskim obiteljima oduzimaju djeca ili ih teško dobivaju. Istovremeno, zadnji podatak registrirao je 4200 djece po domovima diljem Hrvatske koje čekaju smještaj u udomiteljskim obiteljima kojih zapravo nema, one su možda fiktivne na papiru. Da mi sad primijenimo potpuno zakone, pretpostavljam da nema dovoljno udomiteljskih obitelji da prime tu djecu. Ali onda čemu s tim velikim riječima i empatijom imati 7 presica u jednom danu prošli tjedan i govoriti kako zakon ne dopušta udomiteljskim obiteljima, a mi nemamo udomiteljske obitelji za 4200 djece?
Buljan Flander: Meni se čini da je uvijek lakše govoriti o zakonima i obećavati promjene zakona nego stvarne promjene uvoditi i jačati. Ovdje je stvarno jasno godinama, da ne kažem desetljećima, da je potrebno jačati udomiteljske obitelji, da je potrebno ubrzati procese posvojenja. Ja radim dugo, preko 40 godina, i radila sam puno vještačenja na temu okolnosti oduzimanja roditeljskih prava. Zaista, prekasno se krene s oduzimanjem roditeljskih prava, previše se roditeljima daje šansa i stvarno mi nije jasno zašto se ne provede vještačenje odmah nakon što se vidi da roditelji čini štetna ponašanja prema djetetu, da zlostavljaju dijete, da nemaju kapacitet za promjenu, da nemaju roditeljske kompetencije. Hajdemo ih poslati na vještačenje s jasnim pitanjem imaju li kapacitet za promjene? Jesu li njihova oštećenja trajna ili privremenog karaktera pa se ne mogu popraviti. Ako su oštećenja trajna, zašto ne damo tom djetetu šansu ne da ide u udomiteljsku nego u usvojiteljsku obitelj. To je pitanje koje si ja stalno postavljam.
Vlahov: Kad vidimo da netko udara dijete, kada čujemo krike iz stanva – ne znam koliko stvarno bi ljudi pozvalo policiju, koliki bi reagirali, stali u zaštitu, jer svi se odmičemo od toga i pravimo se da to nije naš posao. A kada se tragedija dogodi onda imamo prelijevanje empatije, osuda, uprianja prstom, ali meni se to čini samo kao pranje savjesti.
Buljan Flander: Apsolutno. Koliko puta smo vidjeli da su susjedi i rodibina nakon što se nešto dogodilo rekli „je mi smo znali, mi smo primjetili“, ali nikad nisu objasnili zašto su šutjeli, zašto nisu reagirali. Ono što ja stalno naglašavam je da su i građani i struka sudionici u zločinu ako primjete i ako ne ragiraju. Nažalost, i struka je ta koja meni zna reći „ja se bojim prijaviti, ja ne želim da meni bomba dođe u dvorište, ja ne želim imati problema s tom osobom“, ali onda, ako tako razmišljaš, zašto onda radiš s djecom. Pusti nekoga da radi koji će imati i građanske hrabrosti i profesionalne odgovornosti reagirati.
Vlahov: Immao sustav kakav imamo, neću ga abolirati, Hrvatska nije nova u problemima s kojima se suočava po ovom pitanju. Skandinavija koja je daleko ispred nas o ovom pitanju upravo ima žestoku raspravu i bitku. Ne postoji rješenje preko noći, no mene zanima zašto se barem ne možemo držati zakona i primjenjivati pravo kakvo već imamo.
Buljan Flander: Meni se čini da je ovo možda i najvažnija stvar o kojoj sad razgovarmo, a to je da moramo raditi na tome da se poveća javna svijest o tome da djeca pate, da su zlostavljana i da moramo biti svi odgovorni. Ali dokle nema edukacije, dokle nema znanja… Nema ništa od kolektivne odgovornosti, individualna odgovornost je važna, svatko ima ime i prezime, i svatko treba odgovarati za nečinjenje i zlostavljanje. Ja sam za to da svatko odgovara imenom i prezimenom za svoj propust, ali isto tako da uvedemo na medicinski fakutlet ne 45 minutno jedno predavanje na postdiplomskom studiju, nego kolegije Nasilje nad djecom, Prava djece, Zlostavljanje djece… kako bismo dobili stručnjake koji će poslije raditi s djecom i koji imaju znanja o toj temi. Kad imaju znanja to će djelovati na njihove stavove i postupanja.