Neki od nas dugo i strpljivo čekamo da nam život, odnosi, posao, financije krenu na bolje. Da se smiri posao, da odnos postane stabilan, da postanemo opušteni, i da život, barem na trenutak, postane mirniji. I baš tada, kad nam se nešto ili sve od toga dogodi, mi se ne opuštamo, ne radujemo i ne odahnemo. Umjesto toga, javi se tjeskoba, nemir, praznina. Ili automatska misao koju i ne izgovaramo naglas: “Ne vjerujem da će ovo potrajati, bolje da se ne opustim.”
Ljudi koji su odrasli u kroničnom stresu, nesigurnosti, emocionalnom zanemarivanju ili nepredvidivim odnosima, nisu se naučili kako izgleda „dobro“. Njihov živčani sustav oblikovao se u uvjetima u kojima je oprez bio nužan, a smirenost kratkotrajna. Mozak i tijelo tada uče ostati na oprezu. Amigdala ostaje brza i osjetljiva, hormoni stresa lako se aktiviraju, a sustavi zaduženi za smirivanje i integraciju dobivaju manje prostora. Mir je nepoznat i čak „zastrašujući“.
Ako je djetinjstvo bilo obilježeno nesigurnim i nestabilnim odnosima, zlostavljanjem i/ili zanemarivanjem, stalnim iščekivanjem problema, kritike, promjene raspoloženja odraslih ili gubitka, stvara se vjerovanje koje se prenosi kasnije u odraslu dob: kad je mirno, nešto se sprema.
Zato neki od nas ne mogu uživati u lijepim trenucima, napeti su kad je dobro, sabotiraju odnose kad postanu stabilni. Neki se i razbole upravo kad je problem riješen i mogu usporiti ili stati. Ovo ne znači da ne želimo sreću, nego naše tijelo mir ne prepoznaje kao sigurnost.
U kliničkoj praksi često čujem da klijenti govore: “Ako mi je nešto lijepo, ne smijem se previše opustiti jer brzo će doći još gore nego što je bilo, pa moram biti spreman/spremna.”
Ako smo kao djeca više puta doživjeli da se nešto dobro naglo prekine – ljubav, pažnja, sigurnost, odnos, naš živčani sustav nauči da su vezivanje i bliskost rizični. Bolje je ostati spreman nego se opustiti, jer tijelo pamti koliko je gubitak preplavljujući. I zato, se stalno, često i neprimjetno, pripremamo, ne za radost, već za gubitak, pad i razočaranje koje bi moglo doći. U glavi nam uvijek postoji mali plan „šta ako se sve ovo pokvari“. I ne radimo to zato što smo pesimisti ili zato što ne znamo uživati u lijepom, nego zato što smo nekada davno naučili da je oprez način da se ostane na nogama. Biti budan, prilagođen, spreman na promjenu značilo je emocionalno preživjeti. To nam je nekada sačuvalo odnose i održalo ih funkcionalnima. A danas, iako su okolnosti drugačije, taj isti mehanizam i dalje radi, ne iz slabosti, nego iz duboke, ljudske potrebe da se više nikada ne ostane potpuno nezaštićen.
Često se događa da upravo stabilnost u odrasloj dobi aktivira tugu iz djetinjstva. Kad više ne moraš biti stalno u pripravnosti, tijelo prvi put dobije prostor osjetiti ono što je godinama bilo potisnuto. Živčani sustav, koji je dugo bio u stanju mobilizacije, nema odmah pristup miru, nego praznini. I tada se pojavi tuga, suze, osjećaj koji nema jasnu priču. I puno toga nepoznatog i nedoživljenog.
Često se događa da upravo stabilnost u odrasloj dobi aktivira tugu iz djetinjstva. Kad više ne moraš biti stalno u pripravnosti, tijelo prvi put dobije prostor osjetiti ono što je godinama bilo potisnuto. Živčani sustav, koji je dugo bio u stanju mobilizacije, nema odmah pristup miru, nego praznini. I tada se pojavi tuga, suze, osjećaj koji nema jasnu priču. I puno toga nepoznatog i nedoživljenog.
Ali radost nije stvar karaktera ni volje. Ona je neurobiološka funkcija koja se razvija u sigurnom odnosu. Da bi se tijelo moglo opustiti u dobru, mora imati iskustvo da dobro traje, da ne završava naglo, da nije uvod u gubitak. Ako to iskustvo nije bilo dovoljno često, živčani sustav ostaje oprezan i u najboljim okolnostima. Zato nekim odraslima treba puno više vremena i puno više suosjećanja prema sebi, da bi naučili kako izgleda biti dobro i ostati tu. Ne pomaže reći sebi: “Ma uživaj.”, “Opusti se.”, “Imaš sve razloge za sreću.” „Misli pozitivno.“ Takve rečenice samo dodatno aktiviraju unutarnji osjećaj srama, pritiska i osjećaja da s nama nešto nije u redu. Pomaže priznati da strah od gubitka ima povijest i da tijelo reagira prema starim pravilima. Da ne možemo odlučiti da smo sada sigurni i sretni, nego to možemo učiti kroz stabilne odnose, ponavljanje stabilnosti i vrijeme. Pomaže da si damo dozvolu na radost, makar u malim dozama, da ostajemo prisutni i kad je mirno i da ne mislimo da je drama obvezna i uobičajena.
I možda najvažnije: prestati se sramiti toga što nam je mir ponekad stran i nepoznat.
I možda najvažnije: prestati se sramiti toga što nam je mir ponekad stran i nepoznat.