Često u svojoj kliničkoj praksi susrećem ljude nasuprot mene koji postavljaju pitanje gotovo šapatom: “Zašto me stalno privlače partneri koji nisu dobri za mene?”; “Zašto mi je s nekima sve intenzivno, ali bolno?”; “Zašto miran i stabilan odnos s partnerom ponekad djeluje dosadno i kao da mu nešto nedostaje?”
Na prvi pogled, ta pitanja često dobiju jednostavne odgovore: loš izbor, nezrelost, nedovoljno samopoštovanje… Međutim, suvremena istraživanja o traumi i mozgu pokazuju da je priča mnogo složenija i mnogo ljudskija. Jer kada govorimo o izborima posebno u ljubavnim odnosima, ne odlučuje samo naš svjesni um. U njima sudjeluje i nešto mnogo starije: naš živčani sustav i iskustva koja su ga oblikovala u djetinjstvu.
Mozak koji je učio preživjeti
Dijete koje odrasta uz nasilje, alkohol, emocionalnu hladnoću, zanemarivanje emocionalnih potreba, ponižavanje ne pamti samo događaje. Ono pamti atmosferu, pamti napetost u prostoriji, ton glasa odraslih, neizvjesnost hoće li večer završiti mirno ili u sukobu. Drugim riječima, pamti stanje tijela.
Razvojna trauma nije samo psihološko iskustvo, ona je i biološka adaptacija. U takvom okruženju mozak uči, prije svega, preživjeti. Neki sustavi u mozgu tada postaju posebno aktivni: Amigdala, naš sustav za prepoznavanje prijetnje, postaje osjetljivija, a sustavi koji reguliraju osjećaj sigurnosti i povezanosti mogu ostati nedovoljno razvijeni. Rezultat je živčani sustav koji je dugo živio u stanju pripravnosti, ne kao slabost, nego kao strategija preživljavanja.
Kada poznato postaje privlačno
U takvom okruženju dijete često doživljava ljubav na način koji je proturječan.
Možda postoji toplina, ali povremena; možda je postojala pažnja, ali nakon konflikta ili povremena I nježnost, ali pomiješana sa strahom.
Tijelo tada uči jednu duboku, nesvjesnu poveznicu: napetost = bliskost; intenzitet = povezanost; nepredvidivost = emocija. Kasnije u odraslom životu, ta poveznica može utjecati na ono što ljudi nazivaju “kemijom”. Ponekad osoba osjeti snažnu privlačnost prema nekome tko je emocionalno nestabilan, distanciran ili nepredvidiv jer je takva bila njegova ljubav i emocionalna povezanost u djetinjstvu. Istovremeno, stabilan i siguran partner može djelovati mirno, dosadno, kako mi kažu moji klijenti “bez iskre”. To ne znači da je stabilnost zaista bez emocije, nego da mir nije bio poznato iskustvo u ranom razvoju. A mozak bira poznato.
Kada tijelo brka uzbuđenje i sigurnost
Na početku zaljubljivanja aktivira se dopaminski sustav nagrade. Srce brže kuca, misli se ubrzavaju, osjećamo uzbuđenje. Kod osoba koje su odrasle u nestabilnom okruženju, taj sustav ponekad snažnije reagira na nepredvidivost. Nepredvidivo ponašanje partnera može aktivirati snažan ciklus očekivanja i nagrade: bliskost, zatim povlačenje, zatim ponovni povratak. Mozak tada oslobađa dopamin ne zbog stabilnosti, nego zbog iščekivanja.
Takvi odnosi mogu djelovati vrlo intenzivno, ali često ostavljaju osjećaj iscrpljenosti. S druge strane, stabilan odnos ponekad ne izaziva isti nagli skok emocija. Umjesto toga donosi nešto tiše: osjećaj sigurnosti. Za živčani sustav koji je navikao na alarm, ta tišina ponekad može djelovati neobično, pa mi klijentice kažu: “on je dobar, voli me, ali meni je dosadan”.
Unutarnje priče koje nosimo iz djetinjstva
Rana iskustva često oblikuju i duboka uvjerenja o sebi i odnosima. Neka od njih mogu zvučati ovako: “Moram se truditi da bih bila voljena.”; “Ako je netko ljut, vjerojatno sam ja kriva.”; “Ljubav uvijek malo boli.”; “Ako nema drame, nema ni strasti.”
U psihologiji se takvi obrasci nazivaju sheme ili rana uvjerenja, duboko ukorijenjena očekivanja o tome kako odnosi funkcioniraju. Važno je razumjeti da te sheme nisu samo misli. One su povezane s načinom na koji je naš živčani sustav naučio reagirati. Mozak, naime, preferira poznato, čak i kada poznato nije ugodno. Kod osoba koje su odrasle u emocionalno nestabilnim okruženjima mogu se pojaviti određeni interpersonalni obrasci: snažna potreba da smire ili udovolje drugima; preuzimanje odgovornosti za emocije partnera; izbjegavanje konflikta; privlačnost prema emocionalno nedostupnim osobama; strah od napuštanja čak i u stabilnim odnosima.
Važno je naglasiti da ovi obrasci nisu znak slabosti. Oni su ostatak strategija koje su nekada bile nužne za sigurnost I emocionalno preživljavanje.
Kada osoba kaže: “Zašto stalno biram pogrešne partnere?”, odgovor često nije u karakteru. Mnogo češće je riječ o tome da tijelo i mozak još uvijek reagiraju prema starim obrascima. Razumijevanje neurobiologije traume donosi nešto vrlo važno: olakšanje od krivnje. Umjesto pitanja “Što nije u redu sa mnom?”, pojavljuje se drugačije pitanje: “Što se dogodilo mom živčanom sustavu da je naučio ovako reagirati?”. Ta promjena perspektive otvara prostor za suosjećanje prema sebi I promjenu ranih obrazaca.
Neurobiologija privrženosti: amigdala, dopamin i oksitocin
U stvaranju bliskih odnosa sudjeluje nekoliko važnih sustava u mozgu. Među njima posebno se izdvajaju amigdala, dopaminski sustav nagrade i oksitocinski sustav privrženosti.
Amigdala je dio limbičkog sustava koji vrlo brzo procjenjuje sigurnost ili prijetnju u odnosima. Kod osoba koje su u djetinjstvu živjele u nepredvidivom ili zastrašujućem okruženju, amigdala može postati osjetljivija. To znači da živčani sustav brže ulazi u stanje alarma, ali i da intenzivne emocionalne situacije mogu djelovati snažnije i poznatije.
Dopaminski sustav nagrade aktivira se kada očekujemo nagradu ili zadovoljstvo. Na početku zaljubljivanja upravo taj sustav stvara osjećaj uzbuđenja, motivacije i snažne usmjerenosti na partnera. Međutim, istraživanja pokazuju da nepredvidivost može dodatno pojačati dopaminsku aktivaciju. Kada se bliskost i povlačenje izmjenjuju, mozak može razviti snažan ciklus očekivanja i nagrade.
Treći važan sustav uključuje oksitocin, hormon i neuropeptid koji ima ključnu ulogu u osjećaju povjerenja, bliskosti i sigurnosti u odnosima. Oksitocin se oslobađa tijekom fizičke i emocionalne bliskosti, dodira, nježnosti i stabilnih odnosa. On pomaže živčanom sustavu da iz stanja opreza prijeđe u stanje povezanosti.
U sigurnim odnosima ta tri sustava postupno se usklađuju: amigdala se smiruje, dopaminski sustav se stabilizira, a oksitocinski sustav jača osjećaj povjerenja.
Zbog toga je za mnoge osobe koje su odrasle u nesigurnim ili traumatskim okruženjima mirna i stabilna ljubav u početku neobično iskustvo. Njihov živčani sustav tek treba naučiti povezati bliskost sa sigurnošću, a ne s napetošću ili strahom.
Dobra vijest je da se upravo kroz sigurne odnose, psihoterapiju i ponovljena iskustva stabilnosti ti sustavi mogu postupno mijenjati. Mozak tada uči novu poveznicu: da bliskost ne mora biti povezana s alarmom, nego sa smirenošću i povjerenjem.
Dobra vijest: mozak može učiti novo
Ljudski mozak ima izvanrednu sposobnost promjene. Neuroznanost to naziva neuroplastičnošću. To znači da iskustva sigurnosti, stabilnosti i autentične bliskosti mogu postupno mijenjati način na koji naš živčani sustav reagira. Taj proces često uključuje: sigurne odnose, terapijski rad, učenje regulacije živčanog sustava, postupno povećavanje tolerancije na mir i stabilnost
S vremenom, tijelo počinje učiti nešto novo: mir nije prijetnja, stabilnost nije dosada, bliskost ne mora boljeti. Razvojna trauma ne određuje nečiju sudbinu, ali često određuje mjesto s kojeg krećemo u odnose. Ona oblikuje naš unutarnji kompas prije nego što smo uopće imali priliku svjesno birati smjer. Zbog toga mnogi naši izbori nisu znak slabosti niti nedostatka mudrosti, nego tragovi strategija koje su nam nekada pomagale da preživimo. Kada to razumijemo, nešto važno počinje se mijenjati. Umjesto krivnje pojavljuje se razumijevanje, a umjesto srama, suosjećanje prema sebi. Tada počinjemo gledati na svoje obrasce ne kao na osobni neuspjeh, nego kao na priču o prilagodbi i preživljavanju.
A kako živčani sustav kroz nova iskustva sigurnosti, odnosa i podrške polako uči da je svijet drugačiji nego što je nekada bio, mijenja se i ono što prepoznajemo kao bliskost. Ono što je nekada djelovalo neobično – mir, stabilnost, predvidivost – počinje dobivati novu vrijednost. Ne zato što smo postali druga osoba, nego zato što naše tijelo napokon može doživjeti nešto što prije nije imalo priliku naučiti: da ljubav može postojati bez straha, bez stalnog dokazivanja i bez borbe.
U tom procesu otkrivamo jednu od najvažnijih istina o ljudskoj otpornosti: da naš živčani sustav nije osuđen na stare obrasce. On može učiti, mijenjati se i graditi nova iskustva sigurnosti.
Kad sam bila na specijalizaciji u SAD-u razgovarala sam s jednom mladom ženom koja je doživjela višestruke, kumulativne traume u djetinjstvu, zbog čega je bila izdvojena iz primarne obitelji. Često je mijenjala udomiteljske obitelji zbog problematičnog ponašanja. Konačno je jedna udomiteljska obitelj odlučila zadržati je, osigurati joj redovitu psihoterapiju, pružati joj kontinuiranu pažnju, sigurnost, osjećaj pripadnosti, vrednovati je kao osobu, razumjeti da njezina ponašanja ne proizlaze iz “zločestoće”, nego iz trauma. I njezin oblik privrženosti se promjenio iz dezorganiziranog u sigurni, čemu je pridonio i njezin partner koji je znao za njezino djetinjstvo i ostajao stabilno uz nju u krizama. Dakle, zaštitni faktori su bili psihoterapija, stabilna i brižna udomiteljska obitelj, siguran i stabilan partner, nedisociranost od iskustava u djetinjstvu i kontinuirana psihoterapija. Njezin živčani sustav se promijenio. Ja sam je upoznala kao odgovornu majku troje djece, svjesnu svojih iskustava u djetinjstvu, u stabilnom braku, s čvrstom odlukom da prekine transgeneracijski prijenos zlostavljanja i zanemarivanja.
Kako podsjeća Peter A. Levine: “Trauma je činjenica života. Međutim, ona ne mora biti doživotna kazna.”