Povodom početka školske godine, i dalje u neizvjesnim pandemijskim uvjetima, ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander gostovala je u Studiju 4 HRT-a 25. kolovoza 2021. s temom mentalnog zdravlja djece i mladih. U emisiji su predstavljeni rezultati probira na mentalno zdravlje koji je proveden u veljači/ožujku 2021. na više od 22 tisuće učenika u osnovnim i srednjim školama Zagreba, a koji svjedoče o tome koliko je djeci i mladima teško nositi se s pandemijom, a mnogi od njih doživjeli su i potres:
– Istraživanje smo radili u ime Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, tako da smo imali dobru suradnju sa zagrebačkim školama, te smo uspjeli uključiti više od 22 tisuće roditelja koji su ispunili upitnike koji se odnose na mentalno zdravlje njihove djece. Zagreb je uz koronu pogođen i potresom, pa zato očekujemo da će djeca u Zagrebu biti i više pogođena i imati više poteškoća mentalnog zdravlja. Dobili smo da 9% djece ima klinički značajnu anksioznost i/ili depresivnost, a 14% djece ima klinički značajne simptome iz okvira PTSP-a. Kad kažem klinički značajne to znači, zapravo, na nivou dijagnoze. Ako uzmemo da u Zagrebu ima 90 tisuća djece, a mi smo istraživanjem obuhvatili četvrtinu te djece, to znači da je ovo reprezentativan uzorak, pa možemo reći da se ovi postoci odnose na svu srednjoškolsku odnosno na osnovnoškolsku djecu. Preko 50% djece ima i smetnje koncentracije, što je vrlo važno da znaju nastavnici sad kad počinje škola. Preko 50% djece ima osjećaj praznine i osjećaj tuge, polovica djece izbjegava podražaje koji ih podsjećaju na stres, na traumu, preko 75% ih ima strah od neuspjeha, što je također bitno da znaju nastavnici i mi koji radimo s djecom, te strah, zabrinutost za zdravlje članova svoje obitelji i strah da budu sami doma.
„Koliko je u pandemiji povećan pritisak pacijenata i traženje termina u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba?“, pitala je voditeljica.
– Već od početka pandemije roditelji su nas puno zvali, a kako je bio lockdown prebacili smo se na online savjetovanja, na online terapije. Tako da smo puno radili i s roditeljima i s djecom bez obzira na lockdown. Veći je sada pritisak pacijenata: djeca imaju separacijske tjeskobe, boje su se spavati sama, boje se ostati sama, povećan je broj autodestruktivnih ponašanja, veći je pritisak pacijenata. Primjerice, mi smo ove godine u šestom mjesecu naručivali tek za deseti mjesec.
„Koliko se dugo čeka, s obzirom da je ovo jedna izvanredna i zapravo hitna situacija traženja psihološke pomoći?“, pitala je voditeljica.
Upravo je bit ovog istraživanja odnosno probira na poteškoće mentalnog zdravlja djece da nam pokazuje da trebamo više stručnjaka mentalnog zdravlja. Ono čega se posebno bojimo je to da uočavamo da je sve veći broj djece koja imaju autodestruktivna ponašanja, režu se, promišljaju o smislu života, promišljaju o tome kako bi bilo dobro da ovaj život završe, puno djece ima napade panike, puno djece ima depresivnost, anksioznost… Trebali bismo imati puno više stručnjaka mentalnog zdravlja tako da roditelj koji dođe s djetetom odmah dobije potrebnu pomoć, a ne da mora čekati mjesecima. I prije pandemije smo imali premali broj stručnjaka mentalnog zdravlja, i prije pandemije u svijetu je suicid djece bio drugi uzrok smrtnosti nakon nesreća – znači više nego druge pedijatrijske bolesti. Svjetska psihijatrijska asocijacija je 2021. godine stavila mentalno zdravlje djece za prioritet u svom akcijskom planu. To nam treba biti poruka da i nama mentalno zdravlje djece sada treba biti prioritet, a da bi nam to bio prioritet moramo imati stručnjake kojima će se roditelji javiti za pomoć, koji će i prevenirati i na vrijeme detektirati problem. Ono što je poznato iz psihijatrijske prakse je da je odgoda otkrivanja depresije kod djece i mladih od 10 do 12 godina, a anksioznosti 6 do 8 godina. Znači, mi prekasno otkrijemo problem.
Ono čega se posebno bojimo je to da uočavamo da je sve veći broj djece koja imaju autodestruktivna ponašanja, režu se, promišljaju o smislu života, promišljaju o tome kako bi bilo dobro da ovaj život završe, puno djece ima napade panike, puno djece ima depresivnost, anksioznost… Trebali bismo imati puno više stručnjaka mentalnog zdravlja tako da roditelj koji dođe s djetetom odmah dobije potrebnu pomoć, a ne da mora čekati mjesecima.
„Ako netko u toj dobi dobije termin za četiri mjeseca da ga netko uopće sasluša, nije čudo da se onda tek 10 godina kasnije otkrije neka dijagnoza. Što bi država trebala činiti, a očito ne čini trenutačno, s obzirom na to da imamo pandemiju i njene posljedice te da su poznati podaci o rizicima i posljedicama ne samo iz Hrvatske nego i iz svijeta?“, pitala je voditeljica.
– Mislim da bismo trebali početi već sada raditi na prevenciji poteškoća mentalnog zdravlja. Kao što postoje preventivni pregledi očiju, primjerice, pa roditelj koji ima dijete staro četiri godine dobije poziv da dođe na preventivni pregled te se na vrijeme može nešto ispraviti, tako bismo trebali imati preventivne i redovite preglede mentalnog zdravlja. Nekad je to postojalo. Ja sam nekad radila u Klaićevoj bolnici, gdje smo mi za djecu 4-5 godina starosti imali sistematske preglede što se tiče mentalnog zdravlja. Mislim da bi trebalo to uvesti. Ali za to sve to treba zaposliti više stručnjaka mentalnog zdravlja i omogućiti roditeljima da mogu dobiti savjet onaj čas kad im treba. Treba otvoriti savjetovališta, treba više psihijatara i psihologa u zdravstvu.
Kad se pogledaju brojke koje sam navela iz našeg istraživanja, a slične su brojke i iz drugih istraživanja, to nam je pokazatelj da moramo nešto učiniti odmah, danas, da bi naša djeca dobila pomoć odmah, danas. Dakle, mi upućujemo djecu i kod školskih psihologa i kod školskih liječnika, međutim brojnoj djeci koja imaju klinički značajne simptome o kojima sam govorila potrebna je malo ozbiljnija pomoć, možda i dugotrajniji tretman, a za to moramo imati stručnjake.
Uz probleme koje sam navela, pandemiji je povećano i obiteljsko nasilje, nasilje nad ženama i nasilje nad djecom. I tu je također potrebna pomoć žrtvama nasilja. Prema podacima MUP-a, kršenje prava djeteta, znači zlostavljanje djece, je povećano preko 30%, a seksualno zlostavljanje djece u pandemiji je povećano preko 60%. I o tome je potrebno voditi računa, i toj djeci je potrebno pomoći odmah te otvoriti načine i kanale i toj djeci i tim ženama kako i kome se javiti da znaju da će zaista i dobiti pomoć.
Kad se pogledaju brojke koje sam navela iz našeg istraživanja, a slične su brojke i iz drugih istraživanja, to nam je pokazatelj da moramo nešto učiniti odmah, danas, da bi naša djeca dobila pomoć odmah, danas. Dakle, mi upućujemo djecu i kod školskih psihologa i kod školskih liječnika, međutim brojnoj djeci koja imaju klinički značajne simptome o kojima sam govorila potrebna je malo ozbiljnija pomoć, možda i dugotrajniji tretman, a za to moramo imati stručnjake.
„Koja je dob najosjetljivija s obzirom na probleme, obaveze i pritiske s kojima se djeca susreću. Kako prepoznati signale koje nam šalju?“, pitala je voditeljca.
– Svaka dob ima svoje specifičnosti. Ono što moramo znati je da su u pandemiji djeca imala mnogobrojne gubitke: gubitke rutine, neodlazaka u školu, gubitke prijateljstava odnosno ne-viđanje s prijateljima, nisu imala opraštanja u četvrtom razredu, kad prelaziš u peti, ili u osmom kad kreću u srednju školu. Meni se čini da je možda ipak najteže adolescentima, jer jednom je maturalna zabava, jednom je neki maturalni izlet na koji ideš. Znači, puno toga su oni izgubili zato što su morali biti doma i što si nisu mogli priuštiti ono što su njihove potrebe u toj dobi. S druge strane teško je, naravno, i djeci koja su prvi i drugi razred osnovne škole kad moraju imati online nastavu na koju se zapravo teško mogu prilagoditi. I, ono što se meni čini jako važno, je da i roditelji i nastavnici shvate da u godini pandemije, a takva će čini se biti i ova godina, ne moramo i ne smijemo forsirati samo uspjeh. Shvatimo da je našoj djeci teško, da imaju i smetnje koncentracije i strah od neuspjeha, shvatimo da je i roditeljima teško. Roditelji daju od sebe sve što mogu i što znaju. Ajmo se posvetiti tome da djeca u ovom periodu nauče neke važnije stvari u životu od školskog gradiva, a to su solidarnost, pomažuće ponašanje. Puno djece i mladih je spremno pomagati starijim ljudima, ići im u dućan, u vrijeme lockdowna su im donosili hranu i ostavljali pred vratima. Mislim da su to neke vještine i vrijednosti koje su djeca u pandemiji dobila, koje su vrlo vrijedne, vrjednije od neke ocjene. Nije dobro da djecu gledamo samo kroz ocjene, nego ih pitajmo kako su, ako imaju online nastavu posvetimo neko vrijeme tome da pitamo djecu kako je to njima, što ih muči, možemo li im nešto pomoći… Tako radimo na otpornosti kod te djece već sada, a ne da čekamo da se razviju simptomi, da se razviju neke teškoće, pa da tek onda tražimo stručnu pomoć. Dakle, već na nivou škole, na nivou vrtića mi možemo raditi na otpornosti djece.
„Bliži nam se školska godina, mnogi se roditelji nadaju da će ostati ovako kako je najavljeno, da se nastava normalno odvija, da se više ne vraća online nastava. Što biste vi kao psiholog preporučili svima nadležnima da uzmu u obzir kada donose odluke?“, pitala je voditeljica.
– Ako epidemiološke mjere to dozvoljavaju, zaista je puno bolje i zdravije za djecu, puno više zadovoljavamo njihove potrebe ako idu u školu i druže se. Škola nije samo mjesto na kojem oni uče, nego i mjesto gdje se događa socijalizacija, gdje se djeca uče odnosima, gdje imaju osjećaj pripadnosti i razredne kohezije. Meni je puno djece na početku pandemije reklo „jupi, neće biti škole“, ali već nakon mjesec dana im je nedostajala škola i željeli su ići na nastavu. Mislim da je zaista jako važno voditi računa da je za djecu i za dječje mentalno zdravlje puno bolje da idu u školu, da je škola uživo, nego da je škola online. Ali naravno, svakako treba slušati epidemiologe.
„Kažu vaše kolege da je drugačije bilo iskusitit prvi i drugi val, nego treći i sad četvrti, da nemamo više energije. Što biste savjetovali djeci i odraslima?“, pitala je voditeljica.
– Ovo ste odlično uočili, mi živimo već godinu i pol u stanju produljenog stresa. Kako živimo mi odrasli, tako žive i djeca. Ne vrijedi ona izreka „što te ne ubije, to te ojača“ nego „ono što te ne ubije, to te oslabi“. Trauma je kumulativna. Što više trauma imaš, to si slabiji. Vrijedi ipak nešto što se događa kod neke djece i kod nekih odraslih, da dožive tkz. posttraumatski rast pa ih onda neke životne situacije i ojačaju. Općenito mogu reći da ono što djeci sada najviše nedostaje jesu predvidljivost, struktura, rutina. Mi još uvijek ne znamo kako će se odvijati škola, djeca kažu „najgore mi je što uopće ne znam kako će biti ta škola“. Roditelji ne znaju kako pripremiti djecu, da li ih pripremiti na online školu, na školu uživo, dakle jako je bitno za osjećaj sigurnosti nama odraslima, a tako i djeci, predvidljivost i struktura. ¸¸
Kad govorimo o početku školske godine važno je da nađemo načina da djeci osiguramo strukturu, predvidljivost i rutinu. Bitno je povesti računa o tome da djeca koja su teže podnijela prvi, drugi i treći val… koja su anksioznija i depresivnija, teže će se nositi s ovom situacijom i četvrtim valom. Njima treba obratiti posebnu pozornost, posebnu pažnju, i zbog toga je potrebno zapošljavati više stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ovaj razgovor izazvao je veliku pozornost javnosti te su izjave ravnateljice prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander poslije emitiranja prenesene u člancima u brojnim medijima: