Izazovi adolescencije bili su tema emisije „Nadom nošeni“ Radio Marije 19. ožujka 2021., u kojoj je gošća bila ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander. Voditeljica i urednica emisije je Iva Tadić, a u emisiju su se svojim pitanjima o tome kako pomoći djeci koja su u strahu jer su traumatizirana potresima uključili i slušatelji.
Tadić: Adolescencija je za one koji ju prolaze, ali i za one u njihovoj okolini, jedno neobično i burno razdoblje, često ispunjeno stresom. Što sve adolescentima u današnjem razdoblju uzrokuje stres, i jesu li adolescenti u zadnjih godinu dana pod većim pritiskom nego inače?
Buljan Flander: Apsolutno jesu. Adolescencija je razdoblje koje je vrlo burno i za adolescente i za roditelje. Kada me roditelji pitaju imam li neki savjet za adolescenciju, ja im onako u šali znam reći „nema savjeta,tko preživi pričat će“, jer zaista je teško ponekad i onima koji s adolescentima žive.
Adolescencija je razdoblje u kojem mladi traže svoj identitet, u kojem isprobavaju različite identitete, u kojem se okreću vršnjacima. Svi koji imaju adolescente, znaju sami kako im je teško jer vide da nemaju više kontrolu nad svojom djecom kao što su imali kad su djeca imala 8 ili 9 godina. Isto tako roditelji vide da prestaju biti autoriteti svojoj djeci, jer adolescencija je vrijeme kada oni odbacuju autoritete, vrijeme kad mladi misle da ih nitko ne razumije, kad misle da su njihova iskustva jedinstvena u svijetu. To je vrijeme kada su oni vrlo skloni rizičnim ponašanjima, kada misle da im se ništa ne može dogoditi, i zaista je to razdoblje teško i njima i nama koji smo s njima.
prof. dr. sc. gordana buljan flander
Ali, ako oni mogu sve te svoje različite identitete, što je razvojno normalno i očekivano, istraživati u sigurnosti obitelji, u sigurnosti toga da pripadaju obitelji, u sigurnosti toga da znaju da su voljeni i da su prepoznati od obitelji, onda je lakše i nama i njima. Međutim, ako mladi imaju osjećaj – i ne samo osjećaj – da su u obitelji shvaćeni, da mi odrasli razumijemo to razdoblje, i ako se podsjetimo da smo i mi prolazili to razdoblje, da smo i mi drugačije vozili auto kad smo imali 18-19 godina, da smo i mi drugačije gledali na opasnosti kad smo bili u toj dobi, i ako razumijemo njihovu potrebu da oni traže svoju autonomiju i da pokušavaju pokazati svoju autonomiju, „ja sam drugačija/drugačiji od svih vas“, onda će to razdoblje sigurno puno lakše proći.
Ako sve to što je mladima i inače stresno stavimo u kontekst današnje situacije, pandemije i potresa, kad stavimo u kontekst da oni, posebno oni koji prelaze iz 4. u 5. razred, pa iz 8. u 1. srednje, pa maturanti… nemaju normalno opraštanje od svojih prijatelja, nemaju normalne pripreme za te velike prijelaze koji im i inače uzrokuju stres i bez pandemije, onda možemo vidjeti da je mladima danas zaista teško. Nemaju se gdje okupiti, ne mogu izlaziti i viđati se s vršnjacima koji su im u toj dobi najvažniji, oni su zaista stavili svoj život na čekanje. Kao što je rekao norveški ministar zdravstva, mi ne možemo mladima dozvoliti da izlaze, ne možemo ih podržati u tome da se okupljaju, ali to možemo vrednovati, možemo im priznati, možemo ih prihvatiti. Nije dobro da im kažemo „Pa što, nema veze što ne možeš izlaziti, vidiš mene kako ja ne izlazim“. To nije za usporedbu. I zato mi se čini jako važnim da ste otvorili ovo pitanje i ovu temu, da roditelji, nastavnici, mi odrasli koji smo oko njih, da im priznamo da zaista jesu stavili svoj život na čekanje i da im to nije lako.
Tadić: Mladima jako fali druženje s vršnjacima. S druge strane svi znamo i često smo bili začuđeni koliko se mladi druže preko društvenih mreža i koliko su im one važne. Kako onda objašnjavate to da sad kad je sve prešlo na moderne tehnologije da je mladima to toliko teško i zahtjevno?
Buljan Flander: Radili smo jedno istraživanje 2013. godine o iskustvima mladih na Facebooku, jednoj društvenoj mreži koju su tada najviše koristili. A 2019. smo radili novo istraživanje o iskustvima mladih na društvenim mrežama. I u jednom i u drugom istraživanju, dakle bez obzira što je ovo bilo 5-6 godina ranije, dobili smo da se 95% mladih koji provode jako puno vremena na društvenim mrežama izjašnjavaju da bi radije provodili vrijeme družeći se s prijateljima i u slobodnim aktivnostima, nego da su toliko vremena pred malim ekranima.
Znači mladi su zapravo ondje gdje smo ih mi gurnuli. Virtualno je zapravo njima najdostupnije igralište, i oni će biti na onim mjestima koja im mi omogućimo. Tako da bih ja jedan stvarno veliki dio odgovornosti za toliki dio vremena koji mladi inače provode pred malim ekranima stavila na nas odrasle. Mi njima moramo ponuditi nešto drugo i motivirati ih za nešto drugo.
U pandemiji su društvene mreže i mali ekrani nešto što im omogućuje druženje, ne samo sa svojim vršnjacima nego i s bakama i djedovima s kojima se ne mogu viđati jer su u domovima, jer su negdje izvan mjesta njihovog stanovanja i zapravo im je druženje putem malog ekrana dobro došlo i to je nešto što ne trebamo zabranjivati jer to je sada jedini način druženja, razmjene iskustava, razgovaranja o zajedničkim interesima, u krajnjoj liniji način pisanja zadaće.
prof. dr. sc. Gordana buljan flander
Međutim, ono što mene brine je kako ćemo kad završi pandemija vratiti mlade van, kako ćemo ih vratiti na igrališta. I mislim da već sada o tome trebamo početi misliti kako ćemo ih motivirati i vratiti s druženja online na offline.
Puno se u zadnje vrijeme govori o izazovima na TikTok mreži, i to isto je nešto što možemo objasniti time da su mladi jako puno pred malim ekranima, i drugo, adolescencija je vrijeme kad su mladi i inače skloni rizičnim ponašanjima, kako smo i rekli na početku emisije. Stoga trebamo govoriti i o tome na koji način ćemo razvijati kod mladih medijsku pismenost. Dakle, ako oni jesu pred malim ekranima, kako ćemo razvijati njihovu kritičnost prema ponuđenim sadržajima. Nemojmo se mi kao roditelji odmicati od te teme pa reći „oni se bolje razumiju u kompjutore pa se ja u taj dio njihovog života neću petljati“. Mi se bolje razumijemo u život. I jako je bitno da pokažemo interes za online život naših mladih, neka nam pokažu čime se bave, s kim se druže, da nam pokažu kako ćemo i mi nešto raditi na malim ekranima, kako ćemo kreirati web stranicu, kako ćemo staviti neki sadržaj na društvene mreže. S njima trebamo razgovarati o tome, o TikTok mreži, što im ona nudi, koje su prednosti, koji su nedostaci, trebamo kod mladih razvijati kritičnost prema tom ponašanju, jer mi ne možemo zaustaviti internet. Dakle, sutra će biti na internetuneki drugi izazov, prekosutra neki treći, ali je bitno da mi s mladima o tome razgovaramo, a ne da se pravimo da toga nema.
Tadić: Internet je postao svakodnevica u našim životima. Koje su sve opasnosti za mlade na internetu, i s kojim se problemima najčešće susrećete?
Buljan Flander: Apsolutno jedan od štetnih sadržaja su TikTok izazovi koji doslovno mogu biti opasni za život. Riječ je o izazovu gdje mladi legnu na cestu i čekaju da dođe auto i u zadnji čas se izmaknu ispod auta. Bilo je i drugih izazova npr. izazov gušenja. Nedavno sam u jednoj emisiji čula da su čak i brusili zube kako bi izgledali kao morski psi. Dakle, to su sve izazovi koji su doslovno opasni za život i jako je važno da s mladima o tome razgovaramo.
Nešto što smo mi dobili u našem istraživanju 2019. jesu podaci o dijeljenju, slanju i primanju sekusaliziranih i seksualno eksplicitnih fotografija i videa. Roditelji najčešće misle da to njihova djeca ne rade i ne da bi radila. Međutim, naše istraživanje koje je provedeno na reprezentativnom uzorku na nivou cijele Hrvatske je pokazalo da to čini 60% naših mladih. Jedan veliki broj njih to radi i sa znatno starijim osobama od sebe, znajući da su oni stariji i, nažalost, ne samo da se njihove fotografije i video snimke prosljeđuju drugima, nego mnogi onda dobivaju i ucjene „ako nećeš da prosljedimo dalje, pošalji mi još nešto eksplicitnije“. I zapravo se onda mladi nađu u tzv. spirali očaja gdje cijelo vrijeme čekaju što će ta osoba koja ih ucjenjuje dalje od njih tražiti, kakav novi sadržaj će tražiti da im se pošalje. I možete zamisliti kako je onda takvom djetetu ući u razred da su takve snimke otišle njihovim prijateljima, ni ne znaju kome sve, da li i nekim odraslima, da li s nastavnicima? Zato je jako važno razgovarati s mladima da to ne rade. Mladima s kojima radim često kažem „prije nego što klikneš da pošalješ neki sadržaj, pet puta promisli želiš li da to ikad vidi tvoja mama? Ili tvoja razrednica? Ako je pet puta odgovor ne, nemoj to napraviti.“ Međutim, mi se pravimo da se to kod nas ne događa i s njima o tome ne razgovaramo. Mi smo mladima dali u ruke alat, internet, društvene mreže, ali nismo ih naučili kako taj alat koristili.
Tadić: Jesmo li onda kao društvo zakazali u edukaciji i zaštiti mladih?
Buljan Flander: Jesmo. Škola mora uz obrazovnu biti i odgojna institucija. Roditeljima je danas zaista jako teško, jer između svih tih izazova koji se postavljaju pred njih u smislu odgoja, oni zapravo ne znaju na koju bi se stranu okrenuli: imaju puno posla, previše rade, imaju egizistencijalnih problema, pandemija je i njima povećala roditeljski stres, mnogi su ostali bez posla… Dakle i roditeljima je potrebna pomoć.
Zato struka treba ponuditi pomoć roditeljima, škola se treba okrenuti sve više uz taj obrazovni aspekti i odgojnom aspektu. Nažalost, mene je prije par dana nazvala jedna ravnateljica i rekla mi kako nastavnici u njenoj školi ne žele reagirati ako je dijete izloženo zlostavljanju na internetu – cyberbullyingu, jer da to onda nije problem škole, jer se ne događa u zgradi škole. Naravno da je to problem škole. I ako se cyberbullying događa u Zadru, to je i moj problem ako mogu nešto pomoći tom djetetu, iako sam u Zagrebu. I vaš.
Mi odrasli moramo preuzeti svoj dio odgovornosti, svoj dio edukacije i prevencije. Jako puno pričamo o prevenciji, ali zapravo je jako malo radimo. Mene i moje kolege znaju pozivati nastavnici da održimo predavanje u njihovoj školi, i mi ćemo to vrlo rado napraviti. Međutim, to nije sustavno. Ne smije prevencija i edukacija ovisiti o entuzijazmu ravnatelja, ili nekog nastavnika koji poznaje mene ili nekog drugog pa ćemo održati predavanje. To mora biti sustavno, i struka je o tome davno rekla svoje. Uz padnemiju su sada rizici puno veći.
U Povjerenstvu za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba napravili smo jedan veliki screening na zagrebačkoj djeci osnovnih i srednjih škola. Sljedeći tjedan ćemo predstaviti rezultate koliko su naša djeca u Zagrebu anksiozna, koliko su depresivna i koliko imaju postratumatskih stresnih simptoma vezanih uz pandemiju i potrese. Kad predstavimo te rezultate, naravno da ćemo morati iznijeti i neki plan, predložit ćemo što poduzeti. Pri tome, ne može struka riješiti što poduzeti, struka može samo predložiti. Ali zna se tko to rješava. Dakle, struka je davno rekla što treba napraviti u pogledu cyberbullyinga. Trebalo bi svako dijete u Hrvatskoj dobiti edukaciju, dobiti mogućnost kritičkog razmišljanja o svim izazovima koji se pred djecu postavljaju na internetu, tako da oni sami znaju reći ne. Mislim da je krajnji čas da država krene u veliku kampanju vezano uz ovu temu i ovu problematiku.
Tadić: Imamo nekoliko primjera roditelja koji su nam se obraćali zato što je online nastava njihovoj djeci stvarala veliki stres. Primjerice, jedno dijete se počelo samoozljeđivati kad nije uspjelo na vrijeme predati zadaću, i to u 4. razredu osnovne škole. Zašto je ta online nastava djeci stresna, i što možemo napraviti da im pomognemo?
Buljan Flander: Naravno da je uvijek lakše kad postoji kontakt uživo, licem u lice. Nastavnik tada može vidjeti ako je nekom djetetu teško; npr. može na izrazu lica vidjeti da je teško djetetu koje se ne usudi reći da mu je teško. Također i dijete i po izrazu lica nastavnika vidi da ima njegovu podršku. Vidi poruku „u redu je ako to ne stigneš na vrijeme, to ne znači da si ti loš kao osoba“.
Moramo si priznati i prihvatiti da je online nastava djeci teška. U početku su djeca znala reći „super, jupi, ne moram ići u školu“. I to je možda tjedan dana njima odlično. Međutim, online nastava im je zaista preveliki teret, bez obzira što to tako sada mora biti, jer moramo slijediti epidemiološke mjere, moramo paziti. Ali moramo i prihvatiti da je to djeci teško i stresno, i nemojmo ove godine forsirati uspjeh. Oni ni prošle godine možda nisu savladali nastavno gradivo onako kako smo mi to bili zamislili, i kako je bilo zacrtano u nastavnim planovima.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Ali, hajdemo vidjeti jesu li se mladi prošle godine naučili pomažućem ponašanju. Ja ih znam puno koji su jako, jako puno pomagali, primjerice na način da su nosili hranu i potrepštine starijim starijim susjedima iz dućana, i ostavljali im pred vratima. Mene su djeca koja kod mene dolaze kako mogu pomoći nakon potresa na Banovini.
Uz takva pomažuća ponašanja naučili su se zavhalnosti. S mladima smo puno radili na način „ovaj period nam je težak, ali idemo vidjeti na čemu i sada možemo biti zahvalni“. Zahvalnost je snažan faktor psihološke otpornosti. Djeca i mladi u ovom periodu su se naučili prioritetima u životu. Dok smo obrađivali rezultate tog screeninga u Zagrebu, vidjeli smo da je jedan dio djece izgubio i svoje bližnje zbog pandemije, neki su se jako bojali za život i zdravlje svojih ukućana zbog pandemije, dakle promijenili su i prioritete, složili su prioritete na jedan zdraviji način. Neki mladi su nakon svega doživjeli posttraumatski rast, pa mi znaju reći „postali smo bolji ljudi“. Dakle, naučili su se puno važnijim stvarima u životu od nekog nastavnog sadržaja koji im u životu možda neće niti trebati, i mislim da se trebamo orjentirati na to.
Tadić: Možemo li onda reći da je prošla godina bila škola za život?
Buljan Flander: Da, upravo je to bila. Takvu školu koja je okrenuta ovakvim sadržajima možemo nazvati školom za život. I školom za život bih nazvala učenje mladih o tome kako sigurno koristiti internet, kako sigurno koristiti alat koji smo im dali u ruke. Jer online život je trenutno najznačajniji aspekt njihovog života. Ne možemo se praviti da toga nema. Ne možemo se praviti da oni nisu izloženi ovakvim sadržajima. Ne možemo se praviti da nisu ne samo izloženi seksualiziranim sadržajima nego da i sami sudjeluju u prosljeđivanju takvih sadržaja. Dakle, hajdemo ih učiti kako se s time nositi. I to je škola za život.
Tadić: U posljednje vrijeme se govori o nasilju koje prožviljavaju mladi, osobito o obiteljskom nasilju, ali i o nasilju od strane vršnjaka. Možete li nam reći kakva je situacija s tim nasiljem, i objasniti nam koja je razlika između nasilja putem interneta i uobičajenog vršnjačkog nasilja?
Buljan Fladner: Baš sam pitala u MUP-u kakva je situacija s vršnjačkim nasiljem što se tiče prijava. Kad govorimo o vršnjačkom nasilju, broj prijava pada zato što djeca malo idu u školu. Ali je nasilje putem interneta sigurno u porastu, s obzirom da su djeca cijelo vrijeme pred malim ekranima. Te podatke još nemamo, ali sve svjetske organizacije koje se bave zaštitom djece upozoravaju da je cyberbullying u porastu kao i mamljenje djece putem interneta u seksualnu svrhu. Jer seksualni zlostavljači isto sad stoje zatvoreni unutar svojih granica, ne mogu ići na upoznavanja s djecom onako kako su išli prije, i onda to rade putem interneta.
Kad govorimo o nasilju nad djecom, odnosno o obiteljskom nasilju, podaci MUP-a su vrlo jasni. U prvih devet mjeseci 2020. u odnosu na prvih devet mjeseci 2019. nasilje u obitelji, odnosno bivše kazneno djelo koje se zvalo z“lostavljanje i zanemarivanje djece“ je u porastu za 43%. Znači to je zaista vrlo, vrlo značajan porast nasilja u obitelji. Posebno je bilo problematično vrijeme kada je bio lockdown, a i sada, jer nemaju djeca odrasle osobe izvan obitelji koje će ih vidjeti, na njima prepoznati simptome i koje će reagirati.
A kad govorimo o razlici između bullyinga i između uobičajenoga dječjeg sukoba, uobičajeni sukob nastaje nakon kad se djeca oko nečega spore i posvađaju, ali kad im se objasni mogu izaći iz tog sukoba. Isto tako, jedno dijete u sukobu nije po nečemu moćnije od drugoga.
Kad govorimo o bullyingu, uvijek postoji namjera da se nanese šteta drugom djetetu, uvijek je dijete koje se ponaša nasilno po nečemu moćnije od žrtve, makar po inteligenciji, i djeca ne mogu izići iz sukoba nakon što im se nešto objasni. Cyberbullying odnosno bullying na internetu je za djecu još puno rizičniji jer kad je u pitanju bullying uživo, npr. tridesetoro djece vidi da nekom djetetu nešto rade zbog čega se dijete osjeća osramoćeno i ismijavano je. A na internetu jednim klikom to vidi na stotine ili tisuće djece.
Kad je riječ o klasičnom vršnjačkom nasilju dijete može otići npr. s igrališta doma, i doma je na miru, sigurno. Kod cyberbullyinga nije niti doma sigurno, jer se cyberbullying i dalje događa, i dijete doma ima računalo, tablet ili pametni telefon. Kod cyberbullyinga je često počinitelj nepozant, što djeci povećava osjećaj nesigurnosti.
Tadić: Neki mladi zbog raznih okolinskih utjecaja postaju osobe rizičnog životnog stila. Možete li objasniti našim slušateljima koja su to rizična ponašanja mladih, koji su njihovi uzroci i posljedice, i kako im roditelji i stručnjaci mogu pomoći u tom razdoblju?
Buljan Flander: Određena rizična ponašanja su očekivana za tu dob, ali ne takva ponašanja koja ugrožavaju njihov život i njihovo zdravlje. Ako mladi žive u kontinuirano poremećenoj obiteljskoj situaciji, ako mladi proživljavaju visokokonfliktni razvod roditelja koji traje, ako žive u ratnoj zoni godinama, ako su izloženi nasilju u obiteljima, ako su svjedoci nasilju u obitelji, oni znaju reagirati ne samo depresijom, anksioznošću, nekim psihičkim smetnjama, u smislu da imaju smetnje spavanja ili neke psihosomatske smentnje ishrane, nego znaju reagirati i nekim rizičnim ponašanjima. Npr. rizična vožnja autima, riziična vožnja motorom, čak na pandemiju i na potres znaju ragirati na takav način. Isto tako znaju se samoozlijeđivati. Djeca i mladi koji su seksualno zlostavljani 4 do 13 puta češće pokušavaju suicid. Jer oni su zaista toliko mrtvi iznutra da žele i na fizičkom planu završiti taj život. Dakle, takva ekstremna rizična ponašanja su vrlo često razultat zlostavljanja, zanemarivanja, svjedočenja nasilju u obitelji, i tu je zadatak i uloga nastavnka, učitelja, odgajatelja u vrtiću, psihologa u školama i zdravstvenim ustanovama, trenera… da prepoznaju i da reagiraju.
Prethodno smo govorili o vršnjačkom nasilju koje bi trebala prepoznati škola. Vrlo malo škola prepoznaje vršnjačko nasilje i vrlo malo škola ga prijavljuje centrima za socijalnu skrb i policiji, a nažalost, kad govorimo o nasilju u obitelji koje rezultira ovim ekstremnim rizičnim ponašanjima, isto tako vrlo malo ga prepoznaju i prijavljuju liječnici i nastavnici. Bavim se 40-tak godina zaštitom takve djece i odgovorno tvrdim da stručnjaci ne samo da nemaju dovoljno znanja da prepoznaju znakove da je dijete izloženo nasilju, nego i da kad neki od njih i prepoznaju, znaju okrenuti glavu jer ne žele imati posla sa sustavom, sa sudovima, policijom i centrima za socijalnu skrb. A tada smo mi koji ne odreagiramo sudionici u zločinu i trebali bismo za to odgovarati. Jer ta djeca trebaju naš glas. Mi trebamo progovoriti umjesto njih i mi ih trebamo zaštititi. Ako šutimo, mi time podržavamo nasilje. I zato mi se čini da je jako važno da o ovome govorimo. Opet ću podsjetiti slušatelje da je u Hrvatskoj svako peto dijete seksualno zlostavljano, da je 20-tak posto djece fizički zlostavljano, i isto toliko emocionalno. Ako ne raegiramo, ako ne zaštitimo tu djecu, poslije ćemo se pitati zašto se oni u adolescenciji rizično ponašaju, i reći ćemo da su ti mladi loši. Ne, nisu oni loši, nego ih mi nismo zuštitili i mi nismo reagirali na vrijeme.
Pitanje slušatelja:
„Kako pomoći djetetu, uzrast osnovne škole, koje je doživjelo traumu potresa u snu, jer je prvi zagrebački potres bio rano ujutro, a i sad su potresi bili česti? Sad dijete više ne želi niti ući u sobu u kojoj je spavalo kad je doživjelo potres. Kako pomoći djetetetu da se ne boji, kako izbaciti taj strah iz njega?
Buljan Flander: To je reakcija koja je normalna i koja ni na koji način ne pokazuje da je neka patologija u pitanju. Međutim, ono što mi stručnjaci kažemo da ako s vremenom, nakon 4, 5 ili 6 tjedana se simptomi ne smanje ili ne nestanu, onda je dobro potražiti stručnu pomoć. Dakle, ako dijete zaista ne želi nogom kročiti u tu sobu, dobro je ne izbjegavati tu temu, razgovarati s djetetom o tome čega se boji, kako se osjeća. Ako je dijete malo, dobro je dati mu da nacrta svoj strah. Dobro je probati razgovarati s njima ne samo na način da prepoznaju nego i da izraze svoje emocije vezane uz to. I ako na taj način ne uspijemo djecu primiriti, ako oni traže da spavaju s nama u krevetu, i to je normalna reakcija nakon potresa. Nakon potresa ih je trebalo i pustiti da spavaju s nama u krevetu. Međutim, ako reakcije istim intenzitetom potraju dugo vremena, dobro je potražiti stručnu pomoć, pa da ipak stručnjaci vide na koji način mogu djeci olakšati situaciju, i roditeljima dati savjet oko toga.
Generalno, roditeljima bih rekla, razgovarajte s djecom o njihovim strahovima. Ako vas pitaju hoće li biti opet potresa, nemojte im to reći da neće, bez obzira koliko biste najradije baš to rekli. Recite im „Ne znam hoće li biti potresa“. Ako pitaju da li se roditelji boje potresa, recite „Je, i mene je strah kad se dogodi potres, ali imamo plan. Hajdemo napraviti plan što ćemo napraviti kad se dogodi potres. Evo, stat ćemo pod ovaj štok, ili pod ovaj stol. Nakon što potres završi, ako se dogodi, naći ćemo se ispred zgrade. Sad kad imamo plan učinili smo najviše koliko je moguće, da budemo sigurni.“ Djeci je jako važna predvidivost koja im daje osjećaj sigurnosti. Jako je važno vratiti im što prije njihove rutine – pretpostavljam da ste im ih već vratili – znači dizanje ujutro, kako ste se inače dizali, odlazak u školu kako se inače odlazilo , ili online nastava kako se i prije pratila. Ako ste imali neke svoje obiteljske rutine kad se nalazite, ako gledate zajedno neki film, sve to čim prije djetetu vratite jer to im vraća osjećaj sigurnosti. Ali, naglašavam, ako sve to ne pomaže, i dijete i dalje ne želi u tu sobu u kojoj je spavalo kad se dogodio potres, jer potres je ipak bio prije tri mjeseca, bilo bi dobro da potražite stručnu pomoć, možete i kod nas u Poliklinici.
Pitanje slušateljice:
„Baka sam s dvoje unučadi, starost osnovne škole. Manja djevojčica ide u drugi razred, i nakon potresa se još uvijek boji spavati sama, čak se boji ići ina WC. Roditelji ne mogu puno biti s djecom. Tata je vezan svojim poslom u svako doba, a mama radi do pola pet. Malo im pomaže druga baka, jer ja ne mogu. Ne znam što napraviti, jer kad god roditelji toj manjoj djevojčici krenu ljiepo objašnjavati, ona se i dalje boji i još uvijek joj je teško. Što je bakama učiniti, koje su ostale bez svojih muževa i kojima je toliko teško da piju tablete protiv depresije?“
Buljan Flander: Žao mi je da nemate više svog supruga, ali ste očito blagoslovljeni sa unučadi. Mislim da vam je to jedno veliko bogatstvo i čini mi se da ste i sami toga svjesni. Bez obzira i ako ih ne možete čuvati, i dalje ste unučadi i važni i potrebni, a ljubav bake je nezamjenjiva. Mislim da vam snage za život može davati upravo spoznaja koliko ste važni vašoj unučadi. Pričajte s njima o tome čega se boje, neka vam pričaju kako im je bilo taj dan kad se čujete. Nemojte forsirati taj razgovor. Neka oni pričaju koliko žele, ali nemojte izbjegavati razgovor o tome. Jer nekad bake, djedovi, mame i tate misle da ako o nečemu ne razgovaraju s djetetom da će ono to zaboraviti i da će sve lakše proći. Ne trauma se ne može zaboraviti. Ona se mora, na neki način, staviti u okvire životnog iskustva, tako da dijete jednoga dana može reći, „eto to mi je ožiljak s kojima ja mogu živjeti“. Ako ne uspijete vi, ni mama i tata, koji nemaju vremena jer rade, što je normalno, potražite stručnu pomoć. Nekad su dovoljna jedan ili dva razgovora sa stručnjakom da se to riješi. To što djeca još uvijek žele spavati s tatom i mamom u krevetu to nije nikakva patologija. U ovo vrijeme nenormalnih okolnosti djeci treba davati što više ljubavi, što više maženja, što više podrške. Ali osnovno je – nemojte izbjegavati s djecom razgovarati o tome. Ako vidite da strah ne prolazi kroz mjesec-dva, uvijek možete potražiti psihološku pomoć. Postoje i telefoni za psihlošku pomoć, se vi ili roditelji možete putem telefona posavjetovati. Bez obzira što zdravstvene ustanove imaju neke mjere zbog kojih je teže doći na red, mi svi sada radimo online, nakon što se s djetetom vidimo uživo barem jednom. I to su predsnoti interneta da možemo raditi tretmane putem Zooma ili nekih drugih aplikacija, tako da djeci damo podršku, a da ona ne moraju dolaziti stalno u zdravstvenu ustanovu.