Ozbiljno upozorenje iz zagrebačke OŠ Kajzerica, iz koje su roditelje upozorili opasnom izazovu koji kruži društvenom mrežom TikTok. U njemu dijete doslovno legne na cestu i iščekuje automobil. I psiholozi i stručnjaci za internetsku sigurnost složno poručuju roditeljma da moraju razgovarati s djecom o tome što rade na internetu. U Dnevniku Nove TV ovo je 27. veljače 2021. bila tema, a tim je povodom gošća Dnevnika bila prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. S njom je razgovarao novinar Domagoj Mikić:
Zašto se mladi upuštaju u ovakve izazove?
Mladi imaju mozak koji se razvija do 25. godine, posebno logički mozak, koji je zadužen za donošenje zrelih odluka. U dobi adolescencije, oni su skloni rizičnim ponašanjima, njihov mozak traži uzbuđenja, oni smatraju da su neranjivi, da se njima ništa ne može dogoditi. Imaju potrebu biti popularni ovdje i sada, i ovdje i sada skupiti lajkove jer tako funkcionira njihov mozak koji traži uzbuđenje i koji traži nagrade.
Tko je mogao osmisliti ovakav izazov?
Ovakve izazove može osmisliti i mlada osoba, neki adolescent koji želi biti cool među svojim vršnjacima, koji želi dobiti popularnost među svojim vršnjacima, a naravno može biti i neka osoba koja može imati i neki poremećaj, a može biti i netko tko na takav način želi zarađivati.
Koliko društvene mreže mogu biti opasne za djecu i mlade?
Društvene mreže koliko god mogu biti korisne toliko mogu biti i opasne. Jer nekad su se mladi isto tako ponašali u smislu rizičnih izazova i ponašanja, ali kad su nekad ukrali auto roditeljima, znalo je za to pet ili deset njihovih prijatelja, i oni su bili heroji za tih pet ili deset prijatelja. A danas putem društvenih mreža oni dobiju lajkove stotina ili više stotina svojih vršnjaka, i postaju heroji. Ti novi lajkovi i nova popularnost ih tjeraju na dodatna rizična ponašanja, i zato su danas ta ponašanja ipak rizičnija nego nekad.
U povijesti smo već imali opasnih igara, ovo nije jedina.
Nije jedina, i sigurno neće niti ostati jedina. Imali smo puno takvih igara i takvih izazova, jer ne možemo zaustaviti internet i ne možemo kontrolirati što će biti na internetu.
Koliko je po vama u ovom važna komunikacija između roditelja i djeteta?
Upravo to, najvažnija je komunikacija između roditelja i djeteta. Roditelji trebaju biti dio online života svoje djece, i to od samih početaka korištenja društvenih mreža i malih ekrana. Roditelji trebaju nakon 7., 8. razreda uspostaviti suradnički odnos s djetetom, jer ga ne mogu kontrolirati na koji način koristi društvene mreže.
Je li po vama ispravan način kontrolirati dijete, uhvatiti ga i reći „napravio si to i to“, ili je to zapravo pogrešan put?
To neće donijeti promjenu u ponašanju jer onda će se adolescent nastaviti ponašati na isti način, samo će svoje ponašanje skrivati od roditelja. Puno je bolje razviti kritičnost prema takvim ponašanjima. Evo recimo i ovo može biti poticaj da roditelji sjednu i porazgovaraju s djetetom što zna o ovim izazovima, što misli, na koji način se mogu se zaštiti druga djeca i na koji način može ne dati lajk za takvo ponašanje, i ne biti promatrač koji potiče takva ponašanja
Koliko po vama korona i online nastava kumuju ovakvim igrama?
Apsolutno korona potiče djecu da nađu načine na koje će uspostaviti kontakt, i ne samo uspostaaviti kontakt nego i biti heroji među vršnjacima, ali kumujemo puno i mi odrasli. Jer i prije korone u našim istraživanjia djeca su izjavljivala da bez obzira što većinu vremena po danu, čak i po noći provode na društvenim mrežama, 95% njih je izjavljvalo da bi radije vrijeme provodilo u druženju s vršnjacima, prijateljima i na slobodnim aktivnostima. A mi smo ih gurnuli na vritualno igralište koje je zapravo najdostupnije, najjeftinije i zahtijeva najmanje angažmana nas odraslih.
Ima li po vama Hrvatska neki standardizirani program za ovako opasne trendove?
Ja ne znam da postoji neki program, ne znam da postoji neka sustavna edukacija. Mislim da bi zaista i škole i vrtići trbali sudjelovati u edukaciji male djece, a kasnije učenika u svojim školama kako sigurno koristiti društvene mreže i kako steći popularnost na neki drugačiji način i kako da tzv. promatrači ne potiču one koji pokazuju veću sklonost da prijeđu granicu tih rizičnih, rekli bismo prihvatljivih rizičnih ponašanja. Ono što mi se čini jako, jako važno je suradnja roditelja i škole.
Koliko je bitna da je ta edukacija sustavna i da se provodi i u školama i u svim institucijama?
Edukacija je zapravo prevencija. A prevencija je uvijek najvažnija, mislim da bi zaista bilo važno da naši mladi dobiju takvu edukaciju i to svako dijete u Hrvatskoj. To je možda važnije nego neki nastavni sadržaji koji se forsiraju u školi, jer vidimo do čega sve mogu dovesti takva ponašanja. Mi ne možemo zaustaviti internet, mi ne znamo hoće li se sutra pojaviti neka nova društvena mreža koja će postavljati neke nove izazove. Ono što možemo je razvijati kritičnost kod mladih ljudi.