Na portalu Index.hr u rubrici u kojem propituju kojih je pet omiljenih knjiga hrvatskih javnih osoba, objavljen je 9. svibnja 2021. popis knjiga prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander:
George Orwell: „Životinjska farma“
Orwell je veoma aktualan autor kojeg iščitavam još od gimanzijskih dana, a posebno mi je draga njegova „Životinjska farma“, prvi puta objavljena još 1945. godine. Ne samo da je intrigantan prikaz razvoja međuljudskih odnosa od „svi smo jednaki“ do „neki su jednakiji“, i da često prepoznajemo prizore iz „Životinjske farme“ u našim dnevno-političkim zbivanjima, nego je meni intrigantan i prikaz kako „veliki“ s vremenom obezvrijede „male“. Malim dnevnim ukidanjem obroka i prava malih životinja za „opće dobro i u borbi protiv neprijatelja“ na koncu to velike životinje uspostave kao redovno „normalno stanje“. Na razini obitelji zlostavljači (veliki) uvjere djecu (mali) da ona ne zaslužuju bolje i da je stanje u kojem je prisutno nasilje u obitelji normalno te da djeca (mali) nikad ne trebaju sumnjati u postupke velikih. „Životinjska farma“ ukazuje nam da se ljudska prava i vrijednosti u društvu čuvaju zaštitom „malih i nezaštićenih“, jer ako njih propuštamo zaštititi, onda uplovimo u nedomokratski sustav koji je dobar samo za povlaštenu elitu. I zato bih podsjetila na jednu englesku izreku „Just because you can, doesn’t mean you should“. Ako imaš moć, i možeš pokoriti druge, ne znači da to i trebaš učiniti.
Mate Gabor: „Kada tijelo kaže ne“
Ovu knjigu kanadskog liječnika preporučila bih kao svojevrsni zdravstveni vodič, jer na veoma pristupačan način prikazuje utjecaj emocija i stresa na naš imunosni sustav i zdravlje. Odlični su mu primjeri iz njegove obiteljske liječničke prakse, iz rada u palijativnoj medicini, s ovisnicima o drogama, traumatiziranom djecom, psihički oboljelima… Kombinira ih sa najnovijim spoznajama iz biomedicine kako bi objasnio važnost povezanosti uma i tijela, kao i utjecaj emocija na razvoj bolesti ali i na ozdravljenje. Svoje teze potkrepljuje i vlastitim iskustvima iz djetinjstva, kada je rano naučio da majčinu pažnju mora zaraditi, da majku ne smije opterećivati i da je najbolje potisnuti svoju tjeskobu i bol te na taj način štititi majku od neugodnih emocija. Čitatelj može osvijestiti i prepoznati svoje osobne životne priče, prepoznati obrasce mogućeg nastajanja svoje bolesti te načine kako to pokušati razriješiti.
Jorge Bucay: „Ispričat ću ti priču“
Već dugo godina ovu preporučam svojim pacijentima(adolescentima i odraslima, kao dodatni alat upoznavanja sebe. Smatram da nadilazi klasičnu self help literaturu i da zaista može imati „terapijski učinak“. Glavni lik ima iste probleme i pitanja koje svi dijelimo: tko sam, kamo idem, koji je smisao života, kakav je svijet koji me okružuje, kako prihvatiti sebe, kako uz sva ta pitanja mirno živjeti u skladu sam sa sobom i svijetom koji me okružuje … Knjiga je sastavljena od brojnih priča iz različitih kultura i naroda svijeta, odlično je napisana i užitak ju je čitati. To nije knjiga koju čitaš od početka do kraja, nego svaki puta, po potrebi, se može čitati neka druga priča, a može se pročitati i više puta jer sa svakim novim čitanjem priču možemo doživjeti na novi način.
Alice Miller: „Drama djetinjstva“
Alice Miller je moja omiljena autorica zbog tema kojima se bavi – privrženost, zlostavljanje, zanemarivanje i traume kod djece. Povezuje ih s odrastanjem i problemima u odrasloj dobi. U knjizi „Drama djetinjstva“ jasno pokazuje da zlostavljanje i traume nisu problemi koji će proći samim odrastanjem. Dapače, problemi i teškoće će se samo povećavati ako u odraslu dob ponesemo potisnute traume i rane psihičke povrede, uvjeravajući se u iluziju da je naše djetinjstvo bilo sretno. Ona to smatra korijenom psihičkih poremećaja i kriminaliteta, a prikazom djetinjstva i razvoja u odrasle osobe Hitlera i Staljina pokazuje da ih masovnim ubojicama nije učinilo samo to što su imali okrutno djetinjstvo, već i njiovo potpuno poricanje te patnje i bijeg od nje u destruktivnu grandioznost.
Desmond i Mpho Tutu: „Knjiga opraštanja“
Nadbiskup Desmond Tutu svojim je životom i političkim angažmanom za nenasilnu borbu protiv apartheida pokazao moć oprosta, a za to je nagrađen i Nobelovom nagradom za mir 1984. godine. U ovoj knjizi na prihvatljivih način objašnjava kako je opraštanje zapravo oslobađanje od gorčine i mržnje, navodi konkretne razloga zašto je opraštanje važno za sretan život čovjeka uz konkretne naputke kako oprostiti. Slažem se s njim da oprostiti ne znači zaboraviti te da oprost ne oslobađa čovjeka koji nam je učinio zlo od odgovornosti za ono što je učinio, nego nas oslobađa vezanosti za tu osobu kroz mržnju i želju za osveto.Opraštamo kako ne bismo trpjeli fizičke ili mentalne posljedice zadržavanja ljutnje i mržnje u sebi. Autori naglašavaju i objašnjavaju zašto je važno oprostiti i samima sebi. Kroz rad sa traumatiziranom i zlostavljanom djecom i mladima sam i ja naučila da je oprost važan, ali ne način da relativiziramo i iskrivljujemo svoju prošlost, nego nakon što ju osvjestimo, suočimo se s njom i prihvatimo, kako to kaže Alice Miller, „istinu svog djetinjstva“.
Pred kraj knjige autori citiraju predivnu misao slavne psihijatrice Elizabeth Kübler-Ross o životu napaćenih, a tome i sama svjedočim radeći sa zlostavljanima i traumatiziranima: „Najbolji ljudi koje poznajemo su oni koji su doživjeli poraz, patnju, borbu i gubitke, borili se i pronašli svoj put iz najmračnijih dubina. Prekrasni ljudi se ne rađaju takvi, oni se takvima učine.“
“