U Uskrsnoj poruci Mate Uzinića stoji: otvorimo se Duhu Svetome koji može preobraziti strah u hrabrost, ravnodušnost u suosjećanje, a zlo u dobro. U toj rečenici sadržana je jedna duboka i univerzalna istina o čovjeku, jer ono što u duhovnom jeziku nazivamo djelovanjem Duha Svetoga, u psihološkom i razvojnom smislu najčešće se ne događa kroz nagle i spektakularne promjene, niti kroz riječi koje „popravljaju“, nego kroz odnos u kojem netko ostaje, kroz prisutnost koja ne uzmiče pred tuđom boli i neugodnim emocijama i kroz iskustvo da u onome što nas plaši nismo sami.
To osobito jasno vidimo kod djece, jer dijete ne uči hrabrost tako da mu kažemo da se ne treba bojati, nego tako da uz sebe ima osobu koja može ostati mirna dok se ono boji, osobu koja ne negira njegov strah, ne ubrzava ga i ne pokušava ga „izvući“ iz osjećaja jer ga odrasla osoba ne može podnijeti, nego mu svojom stabilnom i reguliranom prisutnošću omogućuje da i njegovo tijelo postupno izađe iz stanja alarma, pri čemu se signal opasnosti smanjuje, a prostor za razumijevanje, imenovanje i regulaciju iskustva ponovno otvara.
Upravo to nazivamo ko-regulacijom, procesom u kojem odrasla osoba djetetu „posuđuje“ svoj mir dok ga ono još ne može samo stvoriti, a iz kojeg se s vremenom razvija sposobnost samoregulacije i unutarnje sigurnosti.
Zato je prisutnost toliko snažna i ljekovita, ne zato što uklanja bol ili briše teška iskustva, nego zato što bol čini podnošljivom i smješta je u odnos u kojem se može dijeliti i izdržati.
To najviše dolazi do izražaja kada dijete izgubi blisku osobu, jer u susretu s gubitkom djeca ne trebaju prije svega objašnjenja, racionalizacije ni rečenice poput “nemoj plakati”, ” ja sam tuzna kad vidim tebe tuznog”, ” nemoj na to mislit”, koje zatvaraju prostor tuge. Nazalost, imala sam puno djece, koja su u svom gubitku i tuzi ostajala sama, jer su odrasli mislili da ih štite time što se ne osvrću na njihovu tugu i ne otvaraju prostor za razgovor. U tim situacijama djeca trebaju nekoga tko može ostati uz njih dok se tuga pojavljuje u valovima, dok se mijenja, dok ponekad nestane pa se ponovno vrati, dok se isprepliće s igrom, šutnjom, pitanjima i zbunjenošću. Upravo u tom iskustvu dijete ne uči da ne treba osjećati bol, nego uči da bol može postojati zajedno s odnosom, da u najtežim trenucima nije prepušteno samo sebi i da postoji netko tko može izdržati s njim ono što ono samo još ne može.
U tom smislu, ono što vjera opisuje kao utjehu i djelovanje Duha Svetoga vrlo se često ostvaruje upravo kroz konkretnog čovjeka, kroz roditelja, učitelja, odgojitelja, terapeuta ili bilo koju osobu koja je spremna biti dovoljno prisutna, dovoljno stabilna i dovoljno otvorena da ne bježi pred djetetovim iskustvom, jer upravo takva prisutnost postupno pretvara ono što je bilo nepodnošljivo u nešto što se može nositi, a zatim i integrirati u osobno iskustvo bez gubitka osjećaja sigurnosti.
Ne pretvara se, dakle, strah u hrabrost zato što opasnost nestaje, nego zato što se u odnosu pojavljuje osjećaj oslonca, a kada dijete ili čovjek općenito dovoljno puta doživi da netko ostaje uz njega i onda kada je teško, tada se mijenja i njegov unutarnji doživljaj svijeta, pa ono što je jučer bilo izvor potpunog preplavljivanja danas postaje iskustvo koje se može izdržati, a s vremenom i razumjeti, i upravo u tom prostoru između odnosa i neurobiologije nastaje ono što nazivamo psihološkim sazrijevanjem, ali i ono što mnogi prepoznaju kao iskustvo milosti.