Prema raznim istraživanjima preko 20% djece u školama doživljava neki od oblika vršnjačkog nasilja svakodnevno ili gotovo svakodnevno u školi, što znači da nema škole u kojoj se ne događa psihičko, fizičko, ekonomsko, elektroničko… nasilje. I proteklog smo tjedna tako ponovo čitali o okrutnim slučajevima bullyinga u dvjema osnovnim školama u Hrvatskoj. Iako se o toj tematici govori već dvadesetak godina, iako se mnoge škole uključuju u razne programe prevencije… nažalost je nasilje među školskom djecom sve okrutnije, posebno elektroničko nasilje gdje djeca smatraju da mogu nasilje činiti anonimno i gdje nemaju fizički kontakt sa žrtvom što im smanjuje empatiju – jer ne vide bol na licu žrtve. Radila sam s puno djece koja su žrtve, a i počinitelji nasilja i vrlo često sam svjedočila tome da škole ne reagiraju na vrijeme, odnosno da neke škole i njihovi ravnatelji zataškavaju nasilje u svojim hodnicima, učionicama, sanitarnim prostorima, u dvorištu, na igralištu… a sve kako njihove škole ne bi došle na loš glas.
Naravno da ima puno slučajeva gdje škole adekvatno reagiraju, i o tome mi govore roditelji, i šteta je da se i o tim pozitivnim primjerima ne piše u medijima. Nije cilj prozivati škole, nastavnike i ravnatelje koji nisu uspjeli spriječiti bullying u svojim školama nego im dati podršku da zajedno sa svim institucijama koje su uključene u zaštitu djece zaštite svako dijete. Uostalom, ako na vrijeme reagiraju i prepoznaju dijete koje čini nasilje to je prilika da se i tom djetetu pomogne da od maloljetnog počinitelja na postane punoljetni počinitelj nasilja.
Nikako nije dobro kad se u školama banalizira ili minimalizira počinjeno nasilje reakcijama tipa „djeca su se uvijek tukla“, „normalno je da se dečki potuku“, „što mu nije vratio“… Moramo biti svjesni da se dijete – žrtva bullyinga ne može samo obraniti i da ga mi odrasli ne smijemo ostaviti samoga u njegovom strahu, nego da upravo mi odrasli moramo zaštititi dijete, omogućiti mu odrastanje u sigurnom okruženju, tako da dijete zna se može obratiti za pomoć, a da ne bude optuženo da je „cinkaroš“.
Između ostalog i to je razlog zašto u školama treba više stručnjaka mentalnog zdravlja, kako bi nastavnicima pružili podršku i dodatna znanja i alate za prepoznavanje i pravovremeno i adekvatno reagiranje.
U nastavku ovog teksta, uz dozvolu majke i buliranog djeteta, donosim njeno pismo u kojem je opisala višegodišnje nasilje koje je u školi doživljavao njen sin. Nasilje je iz godine i godinu eskaliralo, a škola nije ništa poduzela da zaštiti dijete koje je sve te godine patilo:
„Moje dijete je bilo žrtva vršnjačkog nasilja dugi niz godina u osnovnoj školi. Mi, roditelji, smo to primijetili u 4. razredu osnovne škole, a prema stručnjacima, dijete su bulirali od prvog dana kad je krenuo u tu školu. Iako smo nebrojeno puta bili u školi i prijavili svaki incident, iako je dijete stalno bilo pozivano u stručnu službu, iako je dijete bio žrtva višegodišjeg nasilja od strane skupine dječaka iz razreda u djetetovom učeničkom dosijeu nije bila niti jedna zabilješka, što znači ništa se nije dogodilo.
Osim dugogodišnjeg vršnjačkog nasilja koje se manifestiralo kroz razne oblike psihičkog zlostavljanja na gotovo dnevnoj bazi, omalovažavanja, ruganja, vrijeđanja djetetovog dostojanstva u kasnijim razredima dijete je preživjelo i cyberbullying za vrijeme sata glazbenog odgoja. Već na početku sata skupina dječaka je okružila dijete i zlostavljali su ga psihički uživo i preko razrednog „chata“. To je trajalo cijeli školski sat – 45 minuta. Dijete je bilo jako uznemireno… počelo je plakati. Prišla mu je profesorica i pitala ga što se događa. Dijete, uplakano, koje je bilo u vidnom stanju šoka zbog svega što je proživljavao na satu, nije mogao doći do zraka, nije mogao progovoriti radi bullyiranja… Profesorica ga je zapisala da je nemiran na satu, okrenula se i nastavila sa satom, svirala je klavir, a dijete su nastavili bulirati do kraja sata… još žešće uz podsmijeh…
Nakon svakog incidenta naše dijete je bilo pozivano u stručne službe na razgovor sa školskim psihologom koji je išao otprilike ovako: „Kako si? Opet se vidimo? Što tvoje srce kaže?“
Stručne službe bi nakon svakog incidenta razgovarale s našim djetetom, djecom nasilnicima i djecom promatračima. Djeca promatrači uvijek bi potvrdila priču djece nasilnika, tako da bi dijete-žrtvu i nas roditelje uvjeravali da se ništa strašno nije dogodilo, da je dijete preosjetljivo, „možda preuveličava“, „možda mu se pričinja“. Nakon svakog razgovora naš dojam je bio da se nastoji izjednačiti krivnja nasilnika i djeteta-žrtve. Dijete, koje nikom nije ništa radilo, a koje je u sebi nosilo veliki teret krivnje jer je uvijek bilo odabrano da mu se u razredu izruguju i vrijeđaju. Škola nas je neprestano uvjeravala da mi imamo problem, naime, govorili su nam da je dijete preosjetljivo, govorili su da je mama „luda“, jer se borila za svoje dijete.
Jednom prilikom, nakon jednog incidenta, ravnateljica je dočekala mene i supruga u školskom hodniku, raširila je ruke i rekla: „Ja nemam rješenje za vaše probleme, prebacite dijete u drugu školu, prebacite dijete u drugi razred.“ Sljedećom prigodom ravnateljica je uz stručne službe pozvala nas roditelje djeteta-žrtve i roditelje djeteta-počinitelja nasilja. Rekla nam je: „Otiđite i pijte kavu zajedno, postanite prijatelji, pa će i djeca postati prijatelji.“ Inače, stalno smo pokušavali uspostaviti kontakt s roditeljima djece počinitelja nasilja, koji su nam manje više svi jednako govorili: „To je dječje – oni će to sami riješiti.“ Kasnije nisu uopće odgovarali na naše pozive.
U dogovoru s djetetom za nas nije bilo rješenje da se dijete prebaci u drugu školu ili drugi razred, naše dijete ništa nije skrivilo i nismo željeli pojačavati osjećaj krivnje djeteta koje ništa nije napravilo eventualnim prelaskom u drugu školu.
Kako djeca bulleri nikada nisu dobili adekvatne sankcije za sve što su uradili našem djetetu, ali i ostaloj djeci, u 7., a posebno u 8. razredu situacija je eskalirala, tako da je ta skupina dječaka pila alkohol, krala po dućanima i pušila travu – to sve oko škole, prema riječima ravnateljice na roditeljskom sastanku. Iako je škola imala sva ta saznanja nikada nisu ta svoje saznanja podijelili s policijom ili Centrom za socijalnu skrb. Za vrijeme određenog školskog sata pojedinci su pušili električne cigare, fotografirali se i stavljali svoje slike na društvene mreže. U školskim torbama pojedinci su nosili noževe, kvake od vrata. Škola je dugi niz godina sve probleme trpala pod tepih, čuvala je reputaciju škole, dok je istovremeno u školskom hodniku ponosno stajala ploča s natpisom „Ovo je škola s nultom tolerancijom prema nasilju“. Iako je riječ samo o ploči koja ništa ne garantira, moje dijete, žrtva bullyinga svaki dan je nekoliko puta prolazilo pokraj te ploče i svaki pogled na tu ploču stvaralo mu je nelagodu, osjećaj nepravde i gorčine.
Grupicu dječaka nasilnika pojedini profesori su prozvali „Čarobna petorka“. Na jednom od sastanaka u školi pitala sam ih po čemu su ta djeca koja vrše nasilje u školi „čarobni“ i da li imaju saznanja kako djeca-žrtve doživljavaju kad određeni profesori djecu nasilnike tako nazivaju. Rekli su mi da je taj naziv imao preneseno značenje. Tijekom vremena“čarobnoj petorci“ su se pridružili novi članovi pa ih je u jednom trenutku bilo desetak. Ta grupacija dječaka bila je povezana i preko sporta te su školu predstavljali u sportskom natjecanju, iako je škola imala saznanja da je riječ o djeci počiniteljima nasilja. Škola je slavila njihove sportske uspjehe i objavljivala vijesti na školskom webu o rezultatima natjecanja i uspjehu djece počinitelja nasilja koji su predstavljali školu.
Kad smo shvatili da se u školi problem vršnjačkog nasilja nad našim djetetom ne rješava, da ne postoje nikakve zabilješke, sa školom smo počeli pismeno komunicirati. Na naše mailove nisu odgovarali.
Škola nas je gotovo uvijek nakon svakog incidenta uvjeravala da su djeca bulleri dala „čvrsta obećanja“ da će promijeniti odnos prema našem djetetu, te da razgovaraju i s roditeljima djece počinitelja nasilja.
Kad sam na roditeljskom sastanku pitala što se mora dogoditi da škola reagira i zaštiti dijete koje psihički maltretiraju godinama, djelatnik stručne službe mi je odgovorio da je on imao sličan slučaj u prošlosti i da se konzultirao s Ministarstvom znanosti i obrazovanja i da su mu rekli da može reagirati jedino ako poteče krv. To je rekao djelatnik stručne službe škole, ispred 30-tak roditelja, ravnateljice i ostalih kolega iz stručne službe, iako u svim protokolima i dokumentima škole i Ministarstva jasno piše da učitelji i ravnatelji imaju odgovornost štititi djecu od bilo kakvog oblika nasilja i prevenirati ovakve situacije.
Kad je situacija s nasiljem prema našem djetetu kulminirala u školi, psihologica je dala otkaz, a razrednica je pošla na dugo bolovanje. Pošla sam kod zamjenskog razrednika na informacije i prvo što mi je rekao: „Što je bilo, bilo je, mene ne zanima prošlost nego budućnost“… ne zanima ga prošlost buliranog djeteta. U školi smo tražili partnera za pronalazak rješenja za dugogodišnji bullying, no škola nikad s nama roditeljima djeteta žrtve nije uspostavila partnerski odnos, školi smo bili teret, netko tko ih „ometa“ u njihovom svakodnevnom radu.
Djeca počinitelji nasilja postali su nasilni i prema profesorima, vrijeđali su ih, govorili im prostote, prijetili im bušenjem guma i slično. Profesori nisu mogli pronaći način kako da se odupru djeci počiniteljima nasilja, da uspostave mir na satu, bili su jako uznemireni. Pitala sam ih kako se onda može obraniti dijete od djece počinitelja nasilja kad ne mogu profesori? Isti profesori, koji su pojedinci zajedno sa stručnim službama i ravnateljicom uopće negirali da se radi višegodišnji bullyingu prema mom djetetu, koje je dugi niz godina u strahu i pod velikim stresom išlo u školu, ne znajući što će mu taj dan donijeti.
Škola je jedva čekala 6. mjesec, željela se što prije riješiti ove generacije, umjesto da je od prog dana radila prema protokolima škole i ispunjavala odgovorno svoje zakonske obveze i zaštitila naše dijete i drugu djecu koja su bila izložena nasilju.
Na kraju priče imamo dijete koje odgajamo s puno pažnje i ljubavi, pošaljemo ga u školu i tamo doživljava kalvariju. On nije izazivao, nikome ništa nije radio. Traumu je prošao u školi, proživio je jako teške trenutke. Iste traume smo prošli i mi roditelji i cijela obitelj koji smo na svaki način hrabrili, pomagali i bili uz naše tugujuće dijete u svakom trenutku.
Naše dijete traumu je prošlo u školi, samo iz razloga jer škola nije željela, nije bila stručna, nije bila zainteresirana riješiti problem prema propisanim pravilnicima škole i Ministarstva znanosti i obrazovanja. I danas ti isti ljudi vode tu školu i sjede u stručnim službama, osim psihologice koja je „nestala“ kad su problemi eskalirali.
Na kraju smo se obratili Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba i prof. dr. Gordani Buljan Flander i stručnom osoblju Poliklinike koji su nam neizmjerno pomogli i bili podrška našem djetetu i nama roditeljima, koji su potaknuli sistem i u konačnosti školu da zaštiti naše dijete.
Danas je naše dijete sretno dijete u srednjoj školi koju je želio upisati, sportaš je, u razredu je gdje ima prijatelje, kolege koji se međusobno uvažavaju i poštuju, gdje ima normalnu radnu atmosferu, gdje može pratiti nastavu. To je naljepše što se moglo dogoditi djetetu kojemu je netko ukrao bezbrižno djetinjstvo… djetetu koje danas razmišlja kao 17-godišnjak (iako ima manje godina).
Prije nekoliko dana s punim pravom cijela hrvatska javnost se digla na noge, nastavno na slučaj „žigosanja djevojke“ gdje su promptno poduzete sve zakonske procedure i mjere oko smjene ravnatelja i sankcije prema određenim profesorima. Reagira se promptno na vidljive rane, a tko će vidjeti rane naše djece koja trpe psihička nasilja u školama koja prolaze ispod radara, za koja nitko ne odgovara. Te rane se ne vide, a duboki ožiljci ostaju godinama, nekima zauvijek.“
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Ilustracija: Pixabay.com