Kad čujemo vijest o pedofiliji, u nama se probudi bijes i užas. Zamišljamo zlostavljača kao monstruma kojeg bismo prepoznali na ulici. Ali istina je mnogo opasnija: većina zlostavljača ne dolazi s prijetnjom, nego s pažnjom. Ne otima dijete, nego ga polako uvjerava da je voljeno, posebno i shvaćeno. Žive u našim gradovima, našim ulicama, našim zgradama. Zato često kažem roditeljima: zlostavljanje najčešće ne počinje nasiljem – nego “razumijevanjem”.
Povodom aktualnog slučaja hapšenja pedofila i raskrinkavanja međunarodne pedofilske mreže koji je sve zgrozio, moram naglasiti da ovaj slučaj još jednom pokazuje da djeca nisu sigurna u online okruženju, ako odrasli nisu prisutni. Zlostavljači manipuliraju djecom kroz razgovore koji počinju bezazleno, a završavaju zlostavljanjem, nerijetko i uživo. Zato je važno da roditelji budu ne samo fizički, nego i digitalno prisutni – znati što dijete radi u online svijetu i s kim komunicira, o čemu razgovara i kako se osjeća. Najvažnije je stvoriti odnos povjerenja, da dijete zna da u roditeljima ima podršku i zaštitu i da im može reći ako se nešto neugodno ili zbunjujuće dogodilo, bez straha da će biti kažnjeno. Nadzor nije špijuniranje djece, nego briga. Kako u offline svijetu brinemo s kim nam se djeca druže, isto to vrijedi i za online druženja. Zaštita djece ne počinje tehnologijom, nego razgovorom i odnosom povjerenja.
Zlostavljači djece — osobito oni koji djeluju u digitalnom prostoru — nisu “čudovišta s naslovnica”. Oni su često socijalno vješti, strpljivi i emocionalno manipulativni, sposobni uspostaviti odnos povjerenja upravo kroz ono što djeci najviše nedostaje: pažnju, razumijevanje i osjećaj da su “posebna”.
Njihova komunikacija ima predvidljive faze, koje nazivamo groomingom (psihološko pripremanje djeteta za zlostavljanje).
U digitalnom okruženju te faze se mogu odvijati u nekoliko dana, mjeseci, pa i godina. Faze su sljedeće:
1. Faza uspostavljanja povjerenja
Zlostavljač ulazi u djetetov svijet kao “prijatelj”, “vršnjak” ili “osoba koja razumije”. Ne mora znati djetetovu adresu, dovoljno mu je da zna što dijete osjeća. Zna prepoznati usamljenost, nesigurnost, tugu, zbunjenost, nepodržanost, u rečenicama, u objavama poput „nitko me ne razumije“, „usamljen/a sam“, „nemam prijatelja“ i upravo tu počinje njegovo djelovanje. Zlostavljač je vrlo strpljiv i uporan dok traga za djetetom s kojim će uspostaviti komunikaciju s krajnjim ciljem zlostavljanja uživo. Koristi informacije koje dijete samo objavi – o školi, obitelji, emocijama, hobijima – i vraća ih kao odraz bliskosti:
„I ja sam to prošao.“
„Ti si baš drugačija i pametnija od drugih.“
„Baš te razumijem, nitko te ne shvaća kao ja.“
„Baš si posebna, s tobom mogu pričati o svemu.“
Dijete na taj način stječe osjećaj da je viđeno, prihvaćeno i posebno.
2. Faza izoliranja djeteta
Zlostavljač gradi odnos koji djetetu izgleda kao prijateljstvo ili ljubav. Uči ga da je tajna dokaz bliskosti i lojalnosti, stvara osjećaj tajnosti i “posebne veze”. Koristi se rečenicama poput:
„Ovo je samo između nas.“
„Ne bi tvoji razumjeli.“
„Nitko te ne razumije kao ja.“
„Ako im kažeš, razočarat ćeš me.“
Dijete počinje vjerovati da je odnos jedinstven, da odrasli u njegovom životu ne bi razumjeli, i da bi “izdalo” ako bi progovorilo.
3. Faza normalizacije seksualnih tema
Zlostavljač postupno uvodi seksualne sadržaje kroz igru, šalu ili znatiželju:
„Jesi li ikad vidjela takve slike?“
„To je normalno među prijateljima.“
„Samo da vidim kako izgledaš, nitko drugi to neće vidjeti.“
Ovo je najopasnija faza – jer dijete počinje gubiti granicu između privatnog i javnog, srama i “igre”. Često se istodobno koristi pohvala i krivnja, da bi dijete ostalo pod kontrolom. Tako zlostavljač normalizira svoje ponašanje i smanjuje djetetov otpor, kako bi dijete pristalo na daljnje slanje i primanje eksplicitnih sadržaja.
4. Faza prijetnji i kontrole
Ako se dijete pokuša povući iz komunikacije ili pokaže strah i sumnju, zlostavljač prelazi na prijetnje kako bi zadržao moć kroz sram, krivnju i strah:
„Ako kažeš, pokazat ću svima slike.“
„Ti si me nagovorila na to“
„Sama si mi poslala slike.“
„Roditelji će te se sramiti.“
„Uništit ću ti život ako me izdaš.“
Zlostavljači znaju da sram i strah drže dijete u tišini.
Zato prijete upravo onim što dijete najviše želi očuvati — obitelj, prijateljstva, ljubav, naklonost bližnjih, dobar status u školi.
5. Faza šutnje i tajnosti
Dijete živi u spirali očaja. Osjeća da je nešto pogrešno, ali se boji posljedica ako progovori. Osjeća posljedicu izolacije koju je zlostavljač stvorio i osjeća se sam/a na svijetu i kao da nema nikoga kao podršku. Tada se javljaju promjene u ponašanju: izolacija, nemir, tajnovitost, nesanica, tjeskoba, regresivna ponašanja, promjene raspoloženja, promjene u školskom uspjehu i ponašanju u školi, pa i samoozljeđivanje.
Kako zlostavljači komuniciraju
Zlostavljači nisu „bolesni“ u smislu uračunljivosti. Oni su svjesni, proračunati i emocionalno hladni, s potrebom za moći i dominacijom, a nesposobni su za autentičnu povezanost. Kao i zlostavljači u stvarnom svijetu (uživo) koriste mnoge racionalizacije za opravdavanje svog ponašanja „Ona je to htjela“, „To je bila samo igra“, „danas je to normalno“, „Mi se volimo“. Često djeluju toplo, znatiželjno, podržavajuće, koriste emocionalnu inteligenciju i „empatiju“ kao metodu uspostavljanja povjerenja i „bliskosti“. Komuniciraju u terminima “posebne veze”, “tajne”, “povjerenja” tako da ih djeca često smatraju najboljim prijateljima. I u konačnici to kod djece stvori osjećaj da su na sve to, pa i odnos dobrovoljno pristali, „jer se oni vole“. Ako dijete pokaže sumnju ili otpor, mijenjaju taktiku i vraćaju se na prethodnu fazu. Koriste različite metode snimanja komunikacije kojom kasnije ucjenjuju dijete.
Djeca nisu naivna — nego povjerljiva. Djeca vjeruju jer razvojno trebaju vjerovati. Bez povjerenja ne bi mogla odrasti, naučiti, vezati se. I zato ne smijemo njihovu povjerenje nazivati glupošću — ono je razvojno neophodno. Problem nije u djetetovoj povjerljivosti, nego u odraslima koji je zlorabe.
Što možemo učiniti
Zlostavljači traže djecu koja jesu “laka meta” —usamljena, zbunjena, željna pažnje i bliskosti. Zato je najbolja prevencija: odnos povjerenja, emocionalna dostupnost odraslih, i razgovor koji se ne prekida s prvim znakom neugode. Jer svako dijete koje ima kome reći — već je zaštićenije dijete. Svaka rečenica kojom roditelj djetetu gradi sigurnost, svako vrijeme provedeno u razgovoru, svaka podrška i granica koju postavi, spašava dijete od onih koji traže usamljenu, preplašenu, neviđenu djecu. Naravno, razgovore i informacije treba prilagoditi dobi djeteta kako u obitelji, tako i u školi.
Važno je da roditelji budu prisutni u digitalnom svijetu djece, ali ne kao policajci, nego kao saveznici i osobe od povjerenja. Ne trebaju znati svaki detalj djetetovog online svijeta, ali djeca trebaju znati i osjećati da su roditelji osobe kojima će se dijete obratiti kad postane teško i neizvjesno, vjerujući da će dobiti podršku, zaštitu i utjehu, a ne osudu.
I škole bi trebale stvari prostor povjerenja, da djeca znaju da i tu imaju saveznike i osobe od povjerenja kojima se mogu obratiti.
Jedna rečenica odrasle osobe poput „što ti je bilo pa si slala takve slike“ ili „Učila sam te da ne komuniciraš s nepoznatima“, „Nisam te tako odgojila“, „Zašto nisi ranije rekao/la“, može značajno utjecati na djetetovo samopouzdanje i samopoštovanje, sliku o sebi i svijetu oko sebe, osjećaj srama, krivnje, odgovornosti i obilježenosti.
Rečenica “Nisi ti kriva”, “Vjerujem ti.”, „Kroz to ćemo zajedno proći“, „Zlostavljač je uvijek kriv i odgovoran“, „Sram je na njegovo strani“, može promijeniti cijeli tijek djetetovog života. Jer dijete koje zna da ima kome reći — to je dijete koje ima šansu da ponovo vjeruje sebi, roditeljima i svijetu oko sebe.
Vrlo je važno da kao društvo prestanimo smatrati i govoriti “to se događa drugima, a ne u našim obiteljima i školama”. Zlostavljanje ne bira sredinu, obrazovanje, ni obitelj. Jedino bira tišinu.