Ovih dana se sve više raspravlja o vjeri i duhovnosti – često kroz polarizirane stavove. S jedne strane, vjernike ponekad optužuju za nametanje normi i javno izražavanje vjere, te stereotipno prikazuje kao antiznanstvene, neobrazovane ili iracionalne. S druge strane, vjernici nerijetko osjećaju da ih društvo marginalizira, da se njihova uvjerenja ne poštuju i da se njihova potreba za duhovnim izražajem trivializira ili ismijava. Ovakve podjele rijetko su utemeljene na racionalnoj analizi – češće su proizvod potrebe za potvrdom vlastitog identiteta, kako to tumači teorija socijalnog identiteta.
Kroz 44 godine rada kao klinički psiholog i psihoterapeut, svjedočila sam da vjera i duhovnost – kada nisu rigidni, nametnuti ili povezani s negativnim religijskim suočavanjem, mogu djelovati kao snažni zaštitni faktori, posebno u razdobljima kriznih životnih situacija, kronične bolesti, gubitaka i trauma. Istraživanja pokazuju da vjera i duhovnost najčešće donose pet ključnih dobrobiti:
• Smisao i svrhu
• Emocionalnu regulaciju
• Povezanost i socijalnu podršku
• Fleksibilnost
• Veću sposobnost oprosta i prihvaćanja
Naime, vjera u smisao i viši red umiruje u kaotičnim situacijama, daje osjećaj kontrole i svrhe. Mnogi moji klijenti mi kažu da im molitva i meditacija snižavaju stres, daju osjećaj smisla, smanjuju anksioznost, pomažu u oporavku nakon teških životnih događaja, a vjernička zajednica im osigurava socijalnu mrežu, što im smanjuje usamljenost i daje osjećaj pripadnosti. To pozitivno religijsko suočavanje, tj. upotreba religijskih vjerovanja, praksi i zajednice u svrhu suočavanja sa stresom, davanja smisla patnji, traženja podrške i unutarnje snage evidentno pomaže mentalnom zdravlju. To uključuje traženje utjehe, vodstva i pomoći od Boga, prepuštanje kontrole i predavanje Bogu, Boga kao utjehu i izvor sigurnosti, korištenje vjerskih rituala za emocionalnu regulaciju, duhovnu podršku vjerske zajednice, praštanje sebi i drugima.
Pozitivno i negativno religijsko suočavanje
Religijski oprost je, kažu istraživanja, a potvrđuje i moja klinička praksa, povezan sa smanjenjem ljutnje, bijesa i simptoma traume. Ovdje moram naglasiti da u nekim slučajevima poput npr. zlostavljanja, u terapiji ne treba inzistirati na oprostu. Važno je da prije nego što klijent sam bude (ako ikad bude) spreman na oprost, sebi dozvoli ljutnju, što ćemo mi psihoterapeuti podržati. U redu je za takve slučajeve i ne oprostiti. No, u takvim slučajevima, drugi pozitivni religijski mehanizmi suočavanja s problemima, stresom i traumom, pozitivno religijsko suočavanje, pomaže u boljoj psihološkoj prilagodbi nakon traume. Traženje Božje pomoći i prihvaćanje smanjuje simptome stresa i depresije.
Nasuprot tome, negativno religijsko suočavanje je povezano sa pogoršanjem simptoma i većom psihičkom patnjom. To uključuje vjerovanje da će ih sustići Božja kazna, jer su loše osobe, vjerovanje da ih je Bog ostavio, krivnju zbog nedovoljne vjere i grešnosti, doživljaj Boga kao izvora straha. Ovakvo suočavanje dovodi do osjećaja bespomoćnosti, srama, krivnje, anksioznosti, depresije i manje sklonosti traženju pomoći.
Meta-analiza 3000 studija, 2022. godine u 79% tih studija nalazi pozitivnu povezanost religioznosti i mentalnog zdravlja, posebno izraženo kod stresa, depresije, PTSP-a i ovisnosti.
Uloga vjere i duhovnosti u mentalnom zdravlju adolescenata
Psiholozi i znanstvenici su posebno proučavali utjecaj vjere i duhovnosti na mentalno zdravlje adolescenata, što je meni kao terapeutu, interesantno, jer imam dosta adolescenata u tretmanu.
Adolescencija je razdoblje intenzivnih psiholoških promjena, isprobavanja i traženja identiteta i pripadnosti što im vjera i vjerska zajednica može dati. Vjerske zajednice mogu biti sigurno mjesto pripadnosti, gdje u sigurnom okruženju mogu dobiti emocionalnu podršku te razvijati komunikacijske i interpersonalne vještine. Nekima je to razdoblje emocionalne nestabilnosti i povećane ranjivosti na utjecaje iz okoline, pa im zajednice smanjuju rizik od usamljenosti, anksioznosti i suicidalnosti.
U toj razvojnoj fazi oni si postavljaju pitanja: Tko sam? Koji je smisao života? Zašto postoji patnja? Vjera adolescentima može pomoći u iznalaženju odgovora na ta pitanja i dati im okvir za razumijevanje bolesti, razočaranja, gubitka. Može im pomoći u razvoju identiteta i moralnom razvoju. Molitva i meditacija, kažu istraživanja, kod adolescenata smanjuju anksioznost, impulzivnost i depresivne simptome. Vjera i duhovnost kod mladih potiču empatiju, zahvalnost, oprost, strpljenje, poštovanje i brigu za druge, a sve su to snažni zaštitni i razvojni resursi, koji im daju oslonac i smisao.
Longitudinalna studija adolescenata iz 2003. godine je pokazala da religiozni adolescenti imaju manje depresivnih simptoma i nižu stopu suicidalnosti. Autori druge studije iz 2016. godine na uzorku od 7000 mladih, su zaključili da je redovito sudjelovanje u vjerskim aktivnostima povezano sa: većim zadovoljstvom životom, manjim rizikom od upotrebe droga i većom emocionalnom stabilnošću. Istraživanja iz 2003. i 2006. godine su pokazala da adolescenti koji redovito sudjeluju u vjerskim aktivnostima imaju: manje depresivnih i anksioznih simptoma, niži rizik od zloupotrebe droga i alkohola, nižu stopu rizičnog seksualnog ponašanja, manje internaliziranih simptoma u suočavanju s npr. gubitkom roditelja i teškim životnim događajima. Autori istraživanja iz 2009. godine zaključuju da je duhovni razvoj u adolescenciji važan prediktor otpornosti, motivacije za školu i socijalne odgovornosti. Možemo zaključiti da istraživanja u području psihologije religije potvrđuju višestruke zaštitne učinke vjere na mentalno zdravlje adolescenata.
Kada je vjera rizični faktor?
Vjera može biti i rizični faktor za adolescente npr u situacijama kada im je roditelji i okolina nameću i ne ostavljaju prostora za propitivanje, što može izazvati bunt, anksioznost, krivnju. Najštetniji učinci javljaju se kada je sustav vjerovanja rigidan i isključiv, uz poruke poput: „Ako ne vjeruješ, loš si“, „Bog će te kazniti“, „Ne prihvaćam te jer ne vjeruješ“…, što može voditi u anksioznost, sram i osjećaj odbačenosti. U obiteljima u kojima postoji nesklad između vjerskih uvjerenja između roditelja i djece, vjera može postati mjesto konflikta i odbacivanja, pa nije resurs nego rizični faktor.
Vjera i duhovnost, kada su autentični, podržavajući i slobodni od prisile, mogu biti snažni resursi psihološke otpornosti i izvor smisla u teškim životnim trenucima. Umjesto da ih promatramo kroz ideološke ili stereotipne leće, važno je uvažiti njihovu višeslojnu ulogu u životima pojedinaca – posebno onih koji pate. U terapiji, kao i u svakodnevnom životu, prostor za duhovnost može biti prostor iscjeljenja.