Zadnjih dana opet čitamo o različitim slučajevima u različitim kontekstima o nasilju mladih. Svi se pitamo što se to događa s djecom i mladima. Ova me situacija, nažalost, ne iznenađuje. Godinama upozoravam da je Hrvatska vraćena desetljećima unazad kada je riječ o zaštiti djece. Naime, nakon više od 40 godina rada sa djecom, mladima i sustavom odgovorno tvrdim da je zaštita djece danas u Hrvatskoj na najnižoj razini u zadnjih 4 desetljeća.
Urušavanje sustava kroz desetljeća
Današnji porast nasilja nije iznenadan niti slučajan, niti je posljedica djece koja su gora nego prije, nego rezultat dugogodišnjeg urušavanja sustava za zaštitu djece i slabljenja društvenih normi, koje su nekada djecu štitila. Urušen je autoritet struke, a institucije koje bi trebale štiti djecu: škole, centri za socijalnu skrb, dječji i adolescentni psihijatri, psiholozi, domovi za djecu rade na rubu izdržljivosti. Nedostaju nam tih struka, kao i savjetovališta koja ciljano rade sa djecom u riziku i obiteljima. Dakle autoritet struke je oslabljen, a institucije rade bez dovoljno resursa. Djeca odrastaju u okruženju u kojim im je model komunikacije vrlo često agresija, od društvenih do javnog prostora. Ako okruženje nagrađuje agresiju, ponižavanje i moć, a osuđuje ranjivost i empatiju, djeca će birati strategije koje pobjeđuju.
Društvene mreže kao „novi odgojitelji“
Društvene mreže nude nasilne, ponižavajuće i hipermaskuline uzore kao privlačne figure moći koji dobivaju nagrade, pratitelje i status upravo zbog agresije. Mladi promatraju influencere i javne osobe koje ismijavaju, ponižavaju i vrijeđaju druge i za to dobivaju pažnju, novac i status. Kad političari, javne osobe, mediji ili komentatori na mrežama bez posljedica napadaju druge, djeca s pravom zaključuju da je agresija prihvatljiv i poželjan način komunikacije. Kada se političari koriste populističkim porukama koje stvaraju sukobe i podjele, djeca to preuzimaju kao model ponašanja.
Roditeljske uloge i odustajanje od granica
Kada roditelji dođu u učionicu i naređuju nastavnicima koju ocjenu njihovo dijete treba dobiti, i nastavnicima šalju inspekcije zbog negativnih ocjena svoje djece i prijete, djeca nauče da nisu odgovorna za svoje postupke.
Tako odgajamo djecu sa smanjenom empatijom koja uz visoku izloženost društvenim mrežama koje potiču emocionalnu neosjetljivost, izrastaju u osobe neosjetljive na nasilje. Dakle, kronična izloženost nasilnim sadržajima, snimkama tučnjava, ruganju, ismijavanjima i ponižavanju drugih desenzibilizira mozak, pa im nasilje postaje zabava. Djeca ne uče empatiju sama od sebe, nego kroz obitelj, odnos i granice, a toga sve manje ima.
Ako roditelji nemaju podršku i vremena, a djecu odgajaju društvene mreže, empatija nužno slabi. Straha od posljedica nema, jer djeca vide da sustav reagira prekasno, neujednačeno ili uopće ne reagira. Tako djeca vrlo brzo nauče da im se neće ništa ozbiljno dogoditi ako su nasilna. Ako škola štiti svoju reputaciju umjesto djece, ako prijave završavaju bez epiloga, ako se žrtve demotiviraju da se povjere, počinitelji nasilja dobivaju implicitnu poruku da je prostor za njihovo nasilno ponašanje slobodan.
Što danas djeca vide i uče?
Motivi za nasilje su se zadnjih godina promijenili. Prije deset – dvadeset godina, većina tučnjava među djecom i mladima bila je impulzivna, situacijska i kratka (iako je bilo i bullyinga). Danas sve češće vidimo grupno nasilje radi zabave i snimanja, napade na slabije bez povoda, javno ponižavanje, demonstraciju moći i dominaciju, manjak kajanja i sve to popraćeno snimkama koje se kasnije dijele. To više nije spontana agresija, nego ciljano, naučeno, često unaprijed planirano i potaknuto internetskim algoritmima koji nagrađuju ekstremno ponašanje.
Što se mora promijeniti?
Svi se pitamo tko snosi odgovornost za porast nasilja. Rekla bih da je odgovornost podijeljena, ali najprije su to država i politika. Pitanje nije je li politika pogriješila – nego koliko je dugo i na koliko razina. Naime, dugogodišnje zanemarivanje ulaganja u mentalno zdravlje djece, ranu intervenciju i stručne službe, dovelo je do urušavanja sustava zaštite djece. Osim toga, dio politike često se vodi populističkim porukama koje donose kratkoročne bodove i dobro zvuče, ali ne grade se sustavno. Populizam nikad ne ide u korist djece, jer djeca nisu glasači, pa nisu ni politički prioritet. Sustav je oslabljen i preopterećen, škole bez dovoljnog broja stručnih suradnika ne mogu zaštitit djecu, a populistički i politički je bilo dopušteno i podržano da se struka u socijalnoj zaštiti posebno javno napada, omalovažava i proziva bez dokaza. Zato danas svjedočimo da ljudi sve manje vjeruju nastavnicima, socijalnim radnicima, psiholozima, liječnicima. Umjesto da štite institucije koje brinu o djeci, često se podilazi najglasnijim kritikama bez provjere činjenica, bez razumijevanja posla i bez razumijevanja sustava. Time se otvorio prostor za narativ „svi mi koji pišemo po društvenim mrežama znamo bolje od struke“, a da pri tome nitko od nas neće preuzeti odgovornost kada se nasilje desi. A stručnjaci koji bi trebali biti stupovi sigurnosti rade pod prijetnjama, pritiscima bez političke i javne podrške i nerijetko bez podrške javnosti i s minimalnim ovlastima. Kad se sustavu koji štiti najranjivije oduzme autoritet posljedica je uvijek ista – dijete ostaje nezaštićeno. I na kraju djeca uvijek plate cijenu populizma.
Osim toga, roditelji sve više odustaju od roditeljske odgovornosti. U svojoj praksi često svjedočim situacijama da roditelji za tinejdžera kažu „ja mu ne mogu ništa“, „odlazi van kad hoće i vraća se kad hoće“, „ide u školu kad hoće“.
Važno je podsjetiti da djeca nisu rođena nasilna – nasilje je naučeno. Ako su roditelji odustali od svoje roditeljske odgovornosti i postavljanja granica, društvo djci nudi nasilne heroje, ako su institucije preopterećene, a politika sklona populizmu, djeca će usvajati ono što vide. Ako želimo promjenu, moramo vratiti autoritet struci – nastavnicima, socijalnim radnicima, liječnicima i pokazati da je zaštita djece najveći društveni prioritet. Također osigurati podršku obiteljima kako bi se vratila roditeljska odgovornost i jasno svima poručili da se ni najmanja agresija neće tolerirati.
Danas smo na raskrižju. Ili ćemo nastaviti slijegati ramenima dok djeca nose teret našeg nemara, ili ćemo konačno priznati ono što već dugo znamo – da je odgovornost za nasilje mladih na svima nama koji smo dopustili da institucije oslabe, da se struka ušutka, da se roditeljstvo relativizira, a da društvene mreže postanu glavni odgojitelj. Djeca nam ne traže savršene uvjete, nego jasne granice, dostupnu stručnu pomoć, podržane škole i odrasle koji imaju hrabrosti biti odrasli. Ako želimo promjenu, moramo vratiti autoritet struci, obnoviti sustav koji štiti ranjive, ojačati obitelji i otvoreno reći da je svako nasilje – od verbalnog do fizičkog – neprihvatljivo i da će imati posljedice. Ne smijemo više čekati tragedije da bismo se probudili. Djeca ne mogu čekati još jedno desetljeće populizma, odgađanja i prebacivanja odgovornosti. Vrijeme je da im pokažemo da su važna, da su viđena i da ih ovo društvo može i mora bolje zaštititi. Jer ako djeca nisu naš najveći prioritet – onda ništa drugo više nema smisla.
Godinama pričam kako javno tako i na stručnim skupovima, pa ovdje ponavljam: struka zna što bi trebalo, a na potezu je politika.