S dolaskom prosinca mnoge žene počinju osjećati onaj poznati nemir – blagdani dolaze, a s njima i beskrajni popisi: kupiti poklone, pospremiti, ukrasiti, ispeći, pripremiti ručkove, usrećiti sve. Umjesto da nas približi miru, advent često postaje razdoblje napetosti i osjećaja da ništa nije dovoljno dobro.
Otkud zapravo dolazi taj pritisak?
Predblagdanska groznica nije samo rezultat reklama, društvenih mreža i potrošačke kulture, nego i pritiska koji sami sebi namećemo u želji da budemo savršene majke, žene, stručnjakinje, prijateljice, kćeri, …
Mnoge žene odrasle su u obiteljima gdje se ljubav dokazivala kroz brigu, žrtvu i perfekcionizam: „Ako sve napraviš savršeno, bit ćeš voljena i cijenjena“. Tako blagdani postaju pozornica na kojoj ponovno pokušavamo zaslužiti odobravanje – od obitelji, društva, pa i same sebe. Mediji i društvene mreže dodatno hrane tu iluziju: nasmijane obitelji, uredne kuće, savršeni kolači. I dok gledamo te slike, u nama raste tihi osjećaj neuspjeha, jer naša stvarnost, s umorom, neispavanosti i dječjim suzama, ne izgleda tako bajkovito.
Kako to djeluje na žene i majke
Taj nevidljivi pritisak često vodi u emocionalnu iscrpljenost i osjećaj krivnje: što nismo dovoljno tople, kreativne, nasmijane, organizirane. Žene postaju „menadžerice blagdana“, odgovorne za sve detalje, od poklona do raspoloženja ukućana.
Psihološki gledano, to je stanje kronične aktivacije, tijelo je u stresnom modu, kortizol raste, a živčani sustav je stalno u pripravnosti. Posljedice su jasno vidljive: razdražljivost, tjeskoba, iscrpljenost, osjećaj neadekvatnosti i da ništa nema smisla.
Kod nekih žena javljaju se i simptomi emocionalne otupjelosti – rade sve što „treba“ na „autopilotu“, ali ne osjećaju radost. Djeca to osjete i upijaju raspoloženje roditelja. Često mi u tretmanu u ovo doba godine kažu da su „mama i tata nervozni, da stalno viču, svađaju se, viču na djecu“, iako je dom okićen i stol pun božićnih kolača. A sa druge strane roditelji mi govore da su djeca „nervozna, nemoguća, teško odgojiva imaju tantrume…“.
Što se skriva ispod površine?
Iza predblagdanske napetosti često stoji neizrečena potreba za prihvaćanjem, povezanosti i kontrolom. Kada život postane nepredvidiv, uređivanje doma i pokloni daju privid reda. No taj red ne donosi smirenje ako ne obuhvati i unutarnji prostor – onaj gdje se nakupljaju neizražene emocije, tuga, usamljenost ili osjećaj praznine.
Zato nije slučajno da se tijekom blagdana kod mnogih pojačavaju osjećaji tuge, nostalgije, pa i usamljenosti. Vrijeme koje bi trebalo biti toplo i povezano, kod nekih otvara rane gubitka, neprihvaćenosti, obiteljskih konflikata ili nerazumijevanja.
Kako vratiti smisao i mir
1. Dajmo sebi dopuštenje da ne bude sve savršeno jer onda nije stvarno. Ne moraju biti svi pokloni savršeno zamotani. Djeci će više značiti naš smijeh i opuštenost nego savršen stolnjak. Dovoljno je dobro – stvarno jest dovoljno.
2. Razdvojimo naše stvarne želje od očekivanja okoline. Upitajmo se šta nama zaista donosi mir i smisao? Možda to nije 12 vrsta kolača, nego šetnja s djecom, tiha večer, igranje društvenih igara, molitva ili razgovor s partnerom uz čašu vina.
3. Uvedimo male rituale smirivanja. Dišimo duboko dok palimo svijeće, pustimo glazbu, sjednimo uz čaj. Usporimo tijelo da bi i duša mogla udahnuti.
4. Dijelimo odgovornosti. Blagdani nisu solo projekt nas žena. Neka djeca i partneri sudjeluju, iako možda neće sve biti „po našem“, bit će zajedničko. Možda će biti sve sporije i ‘drugačije’ od naši očekivanja, možda će pod biti od brašna, ali će lica djece biti nasmijana.
5. Prihvatimo da ne možemo sve. Normalizirajmo i umor, zaboravljene sitnice, trenutke nervoze. Blagdani nisu ispit naše savršenosti, nego podsjetnik na našu ljudskost, povezanost, bliskost, prihvaćenost i međusobno razumijevanje. Budimo nježni prema sebi.
Neće nas djeca pamtiti po tome koliko smo pospremili, nego po tome kako smo se smijali dok smo zajedno mijesili kolače. Neće pamtiti boju kuglica, nego toplinu naših ruku. Neće pamtiti jelovnik, nego osjećaj da su voljena baš takva kakva jesu.
Zato ove blagdane pokušajmo biti manje “savršeni u svemu”, a više prisutna, stvarna, ranjiva, topla, uistinu autentična.
Jer mir koji tražimo u savršenstvu, zapravo nastaje tek kad sebi dopustimo da budemo dovoljno dobre.