U Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba svakodnevno radimo sa seksualno zlostavljanom djecom i njihovim obiteljima. S ponosom mogu reći da kod nas pronalaze sigurno mjesto na kojem dobivaju pomoć i podršku. Povodom Međunarodnog dana zaštite seksualno zlostavljane djece koji se obilježava 18. studenog, pročitajte naše publikacije o tome kako prepoznati i kako reagirati ako je dijete seksualno zlostavljano:
Tema seksualnog zlostavljanja djece je teška, kod velikog broja ljudi izaziva otpor i potrebu da okrenu glavu, kako kod laika, tako i kod stručnjaka. Ali naša zajednička odgovornost je priznati da problem postoji, da je itekako prisutan u društvu i da imamo moralnu, profesionalnu i zakonsku obvezu reagirati.
Neumoljive brojke govore da je jedno od petero djece seksualno je zlostavljano, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. To znači da su ta djeca u našim obiteljima, u našem susjedstvu, u školama, vrtićima, parkovima, ambulantama… „1 od 5“ nije gruba procjena stručnjaka koji žele zastrašiti javnost. Ta brojka rezultat je brojnih istraživanja i meta-analiza prikupljenih od strane Vijeća Europe, koje je provodilo petogodišnju kampanju pod tim nazivom nastojeći skrenuti pažnju na sveprisutnost seksualnog zlostavljanja djece u Europi. Isto tako iz empirijskih istraživanja znamo da se otkrije samo 10% slučajeva seksualnog zlostavljanja djece. K tome, i kad žrtve progovore o tim svojim traumatskim iskustvima, prosjek vremena koje prođe od vremena kad se dogodilo zlostavljanjae do trenutka povjeravanja prema svjetskim je istraživanjima 10 do 16 godina. Ako djeca šute, ne znači da ne pate. U svojoj su patnji sama. Zašto onda šute?
Djeca šute iz straha od reakcija koje će izazvati. Brinu da im nitko neće vjerovati, da će ih okriviti, posramiti, da će „razoriti obitelj“ ako je zlostavljač član obitelji, da neće dobiti zaštitu, da će biti višekratno ispitivana i da će na neki način biti obilježena u društvu. Nažalost, ovakvi scenariji svakodnevica su seksualno zlostavljane djece i obveza svakog od nas je da ih promijenimo nabolje.
Prvi korak je da kao društvo, kao građani i kao stručnjaci prihvatimo da se seksualno zlostavljanje djece događa često, sustavno i svakodnevno. Drugi korak je steći znanje o tome kako reagirati kad nam se dijete povjeri ili kad primijetimo znakove seksualnog zlostavljanja kod djeteta. Treći korak je obavezno poduzeti mjere zaštite seksualno zlostavljane djece kako bismo postali njihovi pomagači, a ne prešutni sudionici zlostavljanja.
I laici i stručnjaci često strahuju što će se dogoditi ako obavijeste nadležne institucije o sumnji na seksualno zlostavljanje nekog djeteta. Brinu da prijava znači odgovornost za „oduzimanja djece roditeljima“.
To je zabluda koju je potrebno razjasniti. Moralna i zakonska je obveza svakog građanina, a posebno stručnjaka, obavijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb i policiju o sumnji na zlostavljanje. Oni imaju pravo i mogućnost posjetiti obitelj, prikupiti dokaze i potrebnu dokumentaciju, razgovorati sa svim uključenim stranama i donijeti preporuke i odluke. Tek nakon što oni prikupe eventualne dokaze slučaj se prosljeđuje državnom odvjetništvu, a državno odvjetništvo odlučuje hoće li slučaj uputiti na sud. Sudac odlučuje da li se zlostavljanje dogodilo ili nije, kakve će biti posljedice po zlostavljača te što je u najboljem interesu djeteta. Naša dužnost obavještavanja nije isto što i preuzimanje odgovornosti za život tog djeteta i obitelji. No, propuštanje te dužnosti može uvelike obilježiti živote djece na najgori mogući način.
Kao argument za zanemarivanje osnovanih sumnji na zlostavljanje često čujem o strahu od izdvajanja djeteta iz obitelji. Međutim, seksualni zlostavljači djece u najvećem su broju slučajeva članovi obitelji, djetetu bliske osobe koje vole djecu, koje s njima uspostavljaju bliske odnose i koju djeca vole. Suprotno onome što bismo intuitivno pretpostavili, zlostavljači djece uglavnom nisu nepoznati ljudi koji ne vole djecu, koji će ih zaskočiti na cesti i silovati. Seksualni zlostavljači skloni su mjesecima, ponekad i godinama graditi odnos povjerenja s djetetom kako bi osigurali odgovarajuće uvjete za zlostavljanje, takve da će dijete čuvati tajnu. Pa kad dođe do razotkrivanja, može nam biti teško povjerovati da je baš „taj prekrasan roditelj“ seksualno iskorištavao dijete. No zaista nije na nama da odlučimo što je istina. Na nama je da podržimo dijete, obavijestimo nadležne institucije i prepustimo njima daljnju istragu i posljedice.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
Photo by Cassidy Kelley on Unsplash