U svojoj praksi često se susrećem s djecom i odraslima koji su naučili da iskazivanje emocija nije dobrodošlo. Neko dijete shvati da tugu treba sakriti da ne rastuži roditelja i da ne bude „teško“. Drugo shvati da se ljutnja kažnjava i da je nedozvoljena, a treće da je prihvaćeno samo kada je veselo. Tada dijete nastoji zaslužiti ljubav i prihvaćanje tako da se odrekne svoje autentičnosti i počinje stvarati ono što psihologija naziva lažni self.
Što je lažni self
Lažni self nije lažna osobnost, nego obrana od odbacivanja, neprihvaćenosti, nepripadanja, osuđivanja, neadekvatnosti. Dijete koje ne osjeća da je voljeno onakvo kakvo jest, uči da mora glumiti “dobro”, “poslušno” ili “snažno” dijete, da bi bilo sigurno. Tako se stvara navika potiskivanja emocija i prilagođavanja drugima. Na prvi pogled, takvo dijete često djeluje idealno – mirno, uspješno, odgovorno. Ali iznutra, nosi strah da će biti odbačeno ako pokaže pravo lice.
Što je pravi self
Pravi self je ono autentično dijete u nama – ono koje zna što voli, što ga veseli, što ga boli, što ga ljuti, što mu treba… Pravi self nastaje kad se dijete osjeća dovoljno sigurno da izrazi svoje emocije i potrebe, kad zna da ga roditelj voli i kad plače, i kad griješi i kad se ljuti i kada je nesretno…
Dijete koje smije biti autentično razvija dobru sliku o sebi, snažno samopouzdanje, samopoštovanje i emocionalnu stabilnost. Ovo predstavlja snažne temelje za nošenje sa izazovima u odrasloj dobi.
Kad „dobro dijete“ postane nesretni „odrasli“
Dijete koje mora glumiti, u odrasloj dobi često razvije anksioznost, sklonost perfekcionizmu ili osjećaj praznine i usamljenosti. Odrasli koji su u djetinjstvu morali “biti dobri” često postaju ljudi koji teško pokazuju osjećaje, stalno ugađaju drugima ili preuzimaju previše odgovornosti, ne znaju reći ne. Iako izvana djeluju uspješno, iznutra često osjećaju iscrpljenost, nesigurnost, osjećaj usamljenosti, neadekvatnosti i manjak radosti. Tako nastaje prilagođenost koja nije znak zrelosti nego strategija preživljavanja. Takva djeca izrastaju u odrasle koji se smiješe i kada im nije do smijeha, koji ugađaju svima osim sebi (people pleaser-i) i koji ne znaju koje su njihove potrebe jer su cijeli život naučili da vode računa o tuđim potrebama.
Često u terapiji čujemo rečenice poput:
- “Ne znam što ja zapravo želim.”
- “Ne osjećam se živim, samo funkcioniram.”
- “Svi misle da sam jaka, a ja sam stalno umorna što nitko ne vidi.”
- „Stalno pokušavam biti od koristi“
- „Nije dobro pokazivati tugu, ljutnju ili sram“
- „Govorim ono što drugi žele čuti“
- „Osjećam iscrpljenost nakon druženja i neprestanog prilagođavanja drugima“
- “Ne smijem pokazivati slabost.”
- “Moram biti savršen/a.”
- “Ako se ne trudim, izgubit ću ljubav.”
- “Moji osjećaji nisu važni.”
To su znakovi da je osoba predugo živjela kroz lažni self, umjesto iz onog stvarnog dijela sebe.
Roditelji ne stvaraju lažni self da bi naudili djetetu. Većina roditelja ponavlja obrasce koje je i sama naučila – ako nisu smjeli biti tužni, teško podnose tuđu tugu. Ako nisu smjeli biti ljuti, ne znaju se nositi s djetetovom ljutnjom. Ako su u djetinjstvu morali biti jaki, i svoje dijete nesvjesno tjeraju da bude “hrabro”.
No, dobra vijest je da autentičnost može biti vraćena, možemo se osloboditi potrebe za prilagođavanje. U svakom odnosu u kojem dijete ili odrasli osjete da ih netko vidi i prihvaća bez uvjeta takve kakvi jesu, počinje oporavak pravog selfa. Često se to događa u terapijskom prostoru, kao i bliskom odnosu s osobama koje ga prihvaćaju onakvim kakav jest i koji cijene upravo njegov autentični self.
Kako pomoći djetetu da razvije pravi self
- Dopustiti emocije – Kad se dijete ljuti ili plače, ne kažnjavati ga i posramljivati, nego ga saslušati. Emocije nisu problem – način izražavanja može biti.
- Nazvati osjećaje pravim imenom – “Vidim da si tužan jer ti se prijatelj nije javio.” Time učimo dijete da su osjećaji normalni i prolazni.
- Ne tražiti da bude savršeno – Ponekad je “dovoljno dobro” roditeljstvo – najbolje roditeljstvo.
- Modelirati svojim reakcijama – Kad roditelj pokaže da i on može pogriješiti, ali da se i tada voli i poštuje – dijete uči da vrijedi i kad nije idealno.
Kako odrasli mogu vratiti pravi self
U odrasloj dobi to znači naučiti ponovno slušati sebe:
- prepoznati što osjećamo,
- naučiti reći “ne” bez krivnje,
- birati odnose u kojima smijemo biti stvarni
- dozvoliti si sve osjećaje
- dati sebi pravo na neugodne osjećaje
- dati sebi pravo na ugađanje sebi
- učiti kako biti nježan prema sebi
- postaviti granice bez osjećaja krivnje
To nije sebičnost, nego emocionalno zdravlje.
Kada djetetu dopustimo da kaže „ne“, da se naljuti, bude tužno ili pogriješi, učimo ga da ljubav i sigurnost ne ovise o savršenstvu i ne trebaju to zaslužiti. Dijete koje smije biti stvarno, u odrasloj dobi neće morati glumiti i živjeti prema tuđim očekivanjima.