Često mi roditelji kažu: „Znam sve načine smirivanja koje psiholozi i psihoterapeuti preporučuju, ali kad moje dijete krene vrištati ili me izazivati samo u sekundi ‘puknem’. Znam da ne želim vikati, ali tijelo reagira brže od mene.“ Kažem im da to nije zato što su loši roditelji, jer samim tim što primijete da je njihova reakcija nepoželjna i žele mijenjati svoje ponašanje, pokazuju posvećenost i brigu za dijete. Naime, naš živčani sustav radi točno ono za što je milijunima godina evolucije treniran da nas zaštiti.
Kada su naši preci živjeli u prirodi, njihovo preživljavanje je ovisilo o brzini reakcije. Ako bi se u šumi nešto pomaknulo, mozak nije imao vremena analizirati je li to vjetar ili medvjed. Tijelo bi instinktivno aktiviralo mehanizme zaštite: borbu, bijeg, zaleđenost ili podređivanje. Ti su mehanizmi i dalje u nama, samo što danas ne bježimo od medvjeda, nego od previše obveza, kritika, dječjeg plača i tantruma ili vlastitog osjećaja krivnje i srama. Naime, mozak ne razlikuje stvarnu od emocionalne opasnosti. Stres je stres i tijelo reagira isto kao da je u pitanju borba za život.
Tijelo može reagirati na četiri načina
1. FIGHT – borba
Kada tijelo osjeti prijetnju, reagira napadom. Kad mozak procijeni da imamo šanse „pobijediti opasnost“, tijelo izbacuje adrenalin i priprema nas za akciju. Tada roditelj viče, pokušava kontrolirati dijete, govori: „prestani odmah!“, neki lupaju vratima, neki rukom po stolu… Dijete udara, baca igračke, ima tantrume, urla, lupa nogama u zid… Umjesto toga možemo pokušati zastati, duboko udahnuti i reći djetetu: „Vidim da si jako ljut. I ja sam uznemirena. Hajdemo zajedno duboko disati par trenutaka.” Tako poručujemo djetetu: „Ljutnja se smije osjetiti i ona je uredu, ali ne i na taj način pokazivati“.
2. FLIGHT – bijeg
Kada mozak procijeni da ne može pobijediti, pokušava pobjeći. Disanje postaje ubrzano, noge spremne za trčanje, a mozak misli: “Samo da nestanem.” Kako se to vidi: Roditelj se povlači, prestaje pričati, izbjegava sukobe, „ugasne“, ne reagira. Dijete osjeća da ga roditelj „ne vidi“. Umjesto toga možemo reći: „Trebam trenutak da se smirim, ali ostajem tu s tobom.“ Poruka djetetu: Emocije nisu opasne i ne moramo se od njih sakrivati.
3. FREEZE – zaleđenost
Kad nema izlaza ni borbom ni bijegom, tijelo se „zamrzne“ da bi preživjelo. Srce usporava, dah postaje plitak, mišići ukočeni. To je drevna strategija kojom je životinja u prirodi „glumila mrtvu“ da preživi napad. Kako se to vidi: Roditelj se „isključi“, ne reagira, kao da je odsutan ili ukočenog lica i zaravnjenog glasa govori: „U redu je“, ali dijete osjeća da nije. Umjesto toga možemo napraviti mali pokret, ispružiti ruke, udahniti, dotaknuti dijete po ramenu. Na taj način poručujemo djetetu: Kad se netko smrzne, opet se može „otopiti“ kroz dodir i prisutnost.
4. FAWN – podčinjavanje
Kad opasnost dolazi od nekoga koga volimo, tijelo pokušava preživjeti ugađanjem.. Tijelo uči da će sigurnost doći ako se prilagodimo i ugađamo. Kako se to vidi: Roditelj u stresu pokušava svima ugoditi, izbjegava granice i sukob, te popušta u svemu, „samo da se ne ljutiš“, ne postavlja granice. Tijelo poručuje: “Ako se svidim drugima, bit ću siguran.” Umjesto toga možemo reći: „Razumijem da to želiš, ali sada nije vrijeme. Volim te i ostajem dosljedna.“ Poruka djetetu: Ljubav i granice mogu postojati zajedno.
Dijete ne razumije riječi „smiri se“, ali razumije ton, disanje i pogled. Ako roditelj govori smireno, djetetov mozak uči da stres može proći. Ako roditelj reagira panikom, dijete uči da emocije znače opasnost. To se događa jer djetetov mozak još nema razvijen sustav za samoregulaciju — on ga uči kroz odnos, jer se taj dio formira kroz iskustva s odraslima. Zato je roditelj doslovno „živčani sustav izvana“ koji djetetu pomaže da uspostavi svoj unutarnji mir. Dijete se oslanja na nas, ako mi ostanemo mirni, djetetov se mozak smiruje. A ako smo mi pobuđeni ili uznemireni, dijete naš stres preuzima kao svoj i još dodatno osjeća da je ono odgovorno za naš stres. Dijete se ogleda u našem živčanom sustavu i ne uči kako se nositi sa emocijama tako što mu objašnjavamo, nego tako što nas gleda i osjeća. Naš ton glasa, izraz lica, postura tijela, disanje – to su poruke koje djetetov mozak stalno čita.
Kako pomoći sebi i djetetu
- Primijetimo što se događa u našem tijelu.
- Kad srce lupa, glas raste ili se povlačimo – zastanimo i osvijestimo: „Sada sam u borbi / bijegu / zaleđenost.“. Već ta svjesnost aktivira naš racionalni dio mozga.
- Disanje i pokret će nam pomoći. Dubok izdah (dulji od udaha) aktivira sustav smirivanja. Kad roditelj udahne smirenije, dijete doslovno sinkronizira disanje s njegovim.
- Šetnja ili hodanje šalje mozgu signal da smo sigurni.
- Popravimo odnos nakon sukoba. Rečenica „Žao mi je što sam viknula, bila sam jako umorna“ vraća povjerenje. Dijete uči da odnosi mogu biti narušeni – ali i iscijeljeni.
- Brinimo o sebi bez osjećaja krivnje. Tako učimo i dijete da je u redu pobrinuti se za sebe. Kad roditelj ne zna stati i odmoriti, ni dijete ne uči odmoriti.
- Mir koji mi stvaramo u sebi – prelijeva se na njih. Kad mi obnovimo svoj mir, djetetov se živčani sustav vraća u ravnotežu.
Dakle, djeca ne uče smirenost iz naših predavanja, nego iz načina na koji dišemo, reagiramo na stres dok smo u kontaktu s njima – kako nas osjete. Oni ne trebaju da nikada ne pogriješimo – nego da se znamo vratiti u kontakt prvo sa sobom, a onda i s njima.
Kad roditelj nauči prepoznati svoje reakcije, ne samo da smiruje sebe — nego gradi djetetov mozak tako da jednog dana i ono može smiriti sebe. To je veliki dar koji možemo ostaviti svojoj djeci: osjećaj da se i kad je teško, može ostati povezan, siguran i voljen.