Ovo vrijeme Božićnih blagdana prilika je da se obitelj okupi, da se djeca druže s roditeljima, dijele lijepe trenutke i stvaraju lijepe i tople uspomene. Međutim, za mnogu djecu razvedenih roditelja Božić i blagdani nisu vrijeme mira niti vrijeme stvaranja lijepih uspomena, nego vrijeme pojačane tjeskobe, unutarnjeg nemira i pitanja kako ugoditi razdvojenim roditeljima. Djeci si postavljaju pitanje koje ne bi smjelo postojati: “Koga ću povrijediti ako budem s onim drugim?”
Dok odrasli raspravljaju o terminima, svojim pravima i “što je fer”, dijete u sebi vodi tihu borbu lojalnosti. Ono osjeća odgovornost za emocije i sreću roditelja i često bira ne ono što želi, nego ono za što vjeruje da će manje boljeti odrasle.
Djeca često vrlo rano nauče iščitavati s roditeljskih lica što se od njih očekuje, a posebno djeca razvedenih roditelja reagiraju na roditeljski pogled, uzdah, tišinu, napetost. Znaju kad je roditelj povrijeđen, ljubomoran ili usamljen – čak i kad se to ne izgovori.
Zato rečenice poput: “Naravno da idi, meni je svejedno”; “Ne moraš ti biti sa mnom ako ti je tamo ljepše”; “Vidim da si izabrao/la”; „I tako sam uvijek sam/a za Božić“; „Ovo za mene nisu blagdani kad nisi sa mnom.“; „Ovo je tvoj jedini dom“ za dijete nisu neutralne. One su emocionalna poruka: “Mama ili tata će zbog tebe biti tužni.” I dijete tada ne slavi Božić – ono ga preživljava uz veliki teret osjećaja krivnje. Rečenice mogu biti i neutralne, ali dijete s lica roditelja iščitava neizrečeni sadržaj.
U terapijskom radu s djecom i odraslima koji su odrasli u razvedenim obiteljima, iznova se pojavljuje ista emocija: krivnja. Krivnja što su sretni i što uživaju kod jednog roditelja, a drugog ostavljaju samog. Uz krivnju se često javlja osjećaj izdaje. Takva djeca često odrastaju u odrasle koji: teško donose odluke, preuzimaju previše odgovornosti za tuđe emocije, imaju snažan strah od razočaranja drugih, zanemaruju i ne prepoznaju vlastite potrebe. Ta djeca nisu neminovno samim činom razvoda bila nesretna, nego zato što su bila emocionalno preopterećena konfliktom roditelja koji se najčešće događao vezano uz kontakte sa djetetom, pa dijete sebe smatra odgovornim i krivim za te konflikte. Dijete ne bi smjelo biti glasnik roditeljskih rana niti ikad dovedeno u konflikt lojalnosti prema roditelju. Kad dijete postane: posrednik u dogovorima, nositelj poruka, svjedok roditeljskih povreda, dokaz “tko je bolji roditelj”, ono gubi jedno temeljno pravo, pravo da bude dijete. Božić tada prestaje biti blagdan, a postaje poligon za roditeljske sukobe.
Što djeci zaista treba za Božić?
Djeci razvedenih roditelja ne treba savršen raspored, nego stvarna emocionalna dozvola: da vole oba roditelja, da se raduju bez osjećaja krivnje, da ne popravljaju tuđe raspoloženje, da ne biraju strane. Najveći božićni dar koji im roditelji mogu dati jest rečenica, iskrena i dosljedna u ponašanju: “Dobro je da si tamo gdje jesi. Sigurno će ti biti lijepo s tatom/mamom. Želim ti da uživaš, tata/mama te vole. Ja ću biti u redu i zajedno pravimo planove za Uskrs.”
Odrasli su, a ne djeca odgovorni za odnose. Razvod je odluka odraslih i njegove emocionalne posljedice ne bi smjele biti djetetova odgovornost. Ako roditelj ne može regulirati vlastitu tugu, ljutnju ili usamljenost, dijete će to pokušati učiniti umjesto njega, ali po cijenu vlastitog unutarnjeg mira i vlastitog mentalnog zdravlja.
Zato razvedenim roditeljima uvijek savjetujem: vaše dijete ne treba birati između vas da bi bilo voljeno. Vašem djetetu je važna vaša verbalna i neverbalna dozvola da uživa s drugim roditeljem. Što ste vi mirniji u svojoj ulozi roditelja, to će vaše dijete imati više prostora biti samo dijete.