Zaštitom djece bavim se već 40 godina, a na ovakve dane kad smo svi zaprepašteni zbog slučaja 2,5 godišnje djevojčice koja se u Klaićevoj bolnici bori za život, a sumnja se da je bila izložena zlostavljanju i zanemarivanju u obitelji, pitam se koliko smo u tih skoro pola stoljeća napredovali u zaštiti djece. Istina je da smo unaprijedili mnoge zakone, donijeli smjernice, protokole i direktive, ratificirali i potpisali razne konvencije, ali kad dođemo na pitanje zaštite konkretnog djeteta koje je izloženo zlostavljanju i zanemarivanju, još uvijek si postavljamo ista pitanja. U veljači smo se šokirali smrću tromjesečne bebe nakon navodno neliječene upale pluća u Bjelovaru; u ožujku smo se zgrozili nad slučajem ostavljene bebe u obiteljskoj kući u Zagrebu; prije nekoliko dana zgranula nas je vijest kako se dramatično povećao broj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u domovima, a danas svi strepimo za život dvoipol godišnje djevojčice iz Nove Gradiške.
Tko bi, zapravo, trebao zaštiti dijete od zlostavljanja i zanemarivanja? Načelno, dječji život i dobrobit ima tri kruga zaštite koji se preklapaju: najbliži djeci su roditelji/skrbnici, potom susjedi i rođaci, odnosno oni koji su u bliskom i svakodnevnom kontaktu s djetetom, a u trećem su krugu stručnjaci koji rade s djecom u sustavu zdravstva, odgoja i obrazovanja, policije i pravosuđa.
Zašto se premalo prijavljuje sumnja na zlostavljanje i zanemarivanje djeteta?
Činjenica je da u Hrvatskoj stručnjaci koji rade s djecom (odgojitelji, psiholozi, pedijatri, liječnici obiteljske medicine, učitelji ) u odnosu na stvarni broj slučajeva malo prijavljuju sumnju na bilo koji oblik zlostavljanja kao i na zanemarivanje, iako je svaki stručnjak koji radi s djecom zakonom obavezan, uz zapriječenu kaznu do 3 godine, prijaviti svaku opravdanu sumnju da postoji zlostavljanje i zanemarivanje djeteta. Meni nije poznato da je bilo tko od stručnjaka osobno, imenom i prezimenom, zaista i zakonski odgovarao za neprijavljivanje. Je li razlog za tako malo prijava od strane stručnjaka koji rade s djecom, još uvijek niska javna svijest, nelagoda zbog miješanja u nešto što smatraju da se treba riješiti u okviru obitelji, to što izbjegavaju imati posla s policijom, centrima za socijalnu skrb, pravosuđem… Je li razlog strah od bijesa, osvete, prijetnji, pritisaka prijavljenih roditelja/skrbnika? Je li razlog neprijavljivanja nedostatak profesionalne odgovornosti i građanske hrabrosti?
Jesu li to isto razlozi zbog kojih ne reagiraju rodbina i susjedi djece? I zašto, nakon što slučaj dospije u javnost, često čujemo od susjeda kako kažu novinarima da su sumnjali da se tako nešto događa. Pri tome, nitko ih ne poziva na odogovornost zašto, kad su već nešto primijetili i sumnjali, nisu reagirali.
Ako i kao društvo i kao pojedinci zaista odlučimo da ćemo zaštititi djecu, onda to znači da svi mi, bilo da smo stručnjaci koji rade s djecom ili susjedi ili rođaci ili tek slučajni svjedoci preuzimamo na sebe odgovornost da odmah čim posumnjamo na zlostavljanje i zanemarivanje djece i reagiramo. Reagiranje znači da prijavimo sumnju policiji, državnom odvjetništvu odnosno centru za socijalnu skrb. Jedan telefonski poziv može biti dovoljan da se pokrene sustav.
Zašto je sustav zaštite djece često spor i neefikasan?
U mojem dugogodišnjem iskustvu rada u sustavu zaštite djece svjedok sam da kad roditeljima treba privremeno oduzeti pravo na život s djetetom ili trajno oduzeti roditeljsko pravo, već je desetljećima ista situacija što se tiče brzine i načina donošenja odluka i u sustavu socijalne skrbi i u pravosuđu. Svi predmeti koji se tiču zaštite djece po zakonu su žurni. Ali, svi znamo da mnogi traju godinama. Ako me pitate zašto, ne znam.
Nakon što se utvrde štetna ponašanja roditelja prema djeci, izriče se mjera izdvajanja djeteta iz obitelji na određeni period. U tom periodu roditelji mogu raditi na poboljšanju svojih roditeljskih kompetencija, posjećivati djecu, tražiti stručnu pomoć… Nakon proteka tog određenog perioda (najčešće godinu dana), roditelje se procjenjuje „jesu li se popravili“. Ukoliko se zaključi da nije došlo do poboljšanja roditeljskih kompetencija mjera izdvajanja djeteta iz obitelji se produžuje ponovo na određeni period. I taj ciklus se može ponavljati više puta…. Zar nije logično pitati se zašto stručnjaci – sudski vještaci, ne bi odmah procjenili roditeljske kompetencije, na način da se utvrdi jesu li ograničenja roditeljskih kompetencija trajnog ili privremenog karaktera, te da se posebno procijeni kapacitet roditelja za promjenu. Ako se utvrdi da su im trajno i značajno ograničene roditeljske kompetencije i da nemaju kapacitete za promjenu, ne bismo li im trebali prestati davati dodatno vrijeme i prostor za promjenu do koje neće doći? Dok se njima daju prilike i to dodatno vrijeme, djeca su uglavnom u domovima ili, ako imaju sreće, u udomiteljskim obiteljima, i ne dobivaju šansu za normalan, siguran i predvidiv obiteljski život zato što ne mogu biti posvojena jer roditeljima nije oduzeto roditeljsko pravo. Događa se da djeca nakon što razviju sigurnu privrženost s udomiteljima i članovima udomiteljske obitelji i žive u povoljnim uvjetima, svejedno budu vraćena biološkim roditeljima, bez obzira što idu u lošije uvijete i biološki roditelji nisu u stanju osigurati sigurno, stabilno i predvidivo okruženje za dijete.
Također, je li stvarno potrebno da se u obiteljima gdje je roditeljima već oduzimano roditeljsko pravo, opet procjenjuju njihove roditeljske kompetencije za drugu djecu? Dugotrajni postupci koji se vode za svako dijete istih roditelja opterećuju sustav i dalje produljuju vrijeme donošenja odluka. A vrijeme je u ovom slučaju djeci neprijatelj.
Kao da je cijeli sustav usmjeren na to da dade svaku moguću šansu roditeljima, umjesto da daje sve moguće šanse djeci da žive u obiteljima koje im mogu pružiti sigurnu bazu za razvoj. U praksi to znači da se nekim roditeljima oduzme roditeljsko pravo tek kad su njihova djeca već u starijim razredima osnovne škole, u dobi kad će teže biti usvojena. Imamo li ikakvog opravdanja što toj djeci tako umanjujemo šansu za zdravo odrastanje na koje imaju pravo, a to pravo im garantiramo svom silom zakona, konvencija, direktiva i protokola postupanja?
Zašto se prozivaju samo stručnjaci koji prijavljuju sumnje na zlostavljanje i zanemarivanje djece?
Kada se dogodi tragedija poput slučaja teško ozlijeđene 2,5 godišnje djevojčice iz Nove Gradiške, ili slučaja s Paga…. svi upiremo prstom u centar za socijalnu skrb. Jasno je da su odgovorni, ali je jasno i da nisu jedini zaduženi za zaštitu djece. Zar se ne trebamo pitati gdje su bili drugi stručnjaci za zaštitu djece – liječnici, odgojitelji, nastavnici, gdje su bili rođaci i susjedi? Jesu li oni prijavljivali svoje opravdane sumnje centru i policiji, državnom odvjetništvu? A ako je utvrđeno da nisu prijavljivali, zar onda nisu i oni odgovorni kao i djelatnici centara?
Nažalost, stručnjaci koji reagiraju i redovito prijavljuju sumnje na zlostavljanje i zanemarivanje djece, poput stručnjaka Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, nerijetko se moraju opravdavati i očitovati različitim institucijama, pravobraniteljima, ministarstvima na pritužbe roditelja jer su reagirali i prijavili. S druge strane, nije mi poznat niti jedan slučaj gdje se o svom radu svim tim instancama moraju očitovati stručnjaci koji su zatvorili oči, okrenuli glavu i nisu prijavili, iako im je posao zaštita djetetovog fizičkog i mentalnog zdravlja, kao i propitivanje uvjeta u kojima dijete živi. To im je zakonska i etička obaveza. Pri tome, mislim na obavezu prijavljivanja za sve oblike zlostavljanja, ne samo fizičko i seksualno zlostavljanje djeteta, nego i emocionalno od kojeg se najčešće okreće glava. Uvijek se sjetim djeteta koje je reklo „da barem umjesto modrica na duši imam modrice na tijelu, barem bi ih netko vidio“.
U ovakvoj situaciji kad u odnosu na stvarni broj slučajeva imamo tako malo prijava sumnji na zlostavljanje i zanemarivanje djeteta, vršenje pritiska na stručnjake koji prijavljuju može odvratiti i one koji bi reagirali i zaštitili djecu. Jer oni mogu razmišljati na način zašto uopće reagirati, ako vide da oni koji ne reagiraju i ne prijave za to nikome odgovaraju, a oni koji prijave su izloženi pritiscima, prijetnjama i javnom prozivanju po društvenim mrežama od strane prijavljenih roditelja/skrbnika. K tome, postupci za zlostavljanje i zanemarivanje djeteta ionako će trajati godinama, a kroz svo to vrijeme će prijavljeni roditelji nastaviti prijetiti stručnjacima koji neće biti zaštićeni od njihovih pritisaka i napada.
Sama djeca su bespomoćna, ne smiju ili ne znaju progovoriti o onome što im se događa, preplašena su, ne mogu prijetiti, ništa ne mogu… Ne mogu na stručnjake raditi pritiske kao roditelji. Je li i to jedan od razloga da popuštamo prijetnjama i/ili pritiscima roditelja umjesto da beskompromisno štitimo djecu?
Svi mi koji radimo s djecom ne smijemo zaboraviti zašto smo izabrali ovo zanimanje i ne smijemo zanemariti svoju dužnost da vidimo i prepoznamo da djeca pate. Ako ne znamo dovoljno o toj problematici naša je dužnost educirati se, naša je dužnost propitivati u kojim uvjetima djeca žive, kao što je naša dužnost i da prijavimo nadležnim institucijama svaku opravdanu sumnju na štetno postupanje prema djeci.
Moramo imati građanske hrabrosti i profesionalne odgovornosti, inače se ne bi trebali baviti ovim poslom. Svi oni koji vide, a prave se da ne vide i ne reagiraju, oni su promatrači, a samim time i sudionici u zločinu. Završila bih zato ovu kolumnu s nagrađenom porukom s plakata Hrabrog telefona: „Ako samo promatraš, kao da zlostavljaš“
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander