Uloga baka i djedova u životu djece često se podcjenjuje ili svodi na pomoć u čuvanju. Međutim, i kliničko iskustvo i suvremena istraživanja pokazuju da je njihov utjecaj puno dublji. Bake i djedovi mogu biti snažan zaštitni čimbenik za emocionalni razvoj djece, osobito u današnjem ubrzanom i često stresnom okruženju.
Za razliku od roditelja, koji su svakodnevno opterećeni brojnim odgovornostima i odlukama, bake i djedovi ulaze u odnos s djetetom s više vremena i manje pritiska. Ne moraju stalno ispravljati, kontrolirati, balansirati između posla i obitelji niti odgajati u užem smislu riječi. Upravo zato češće mogu biti usmjereni na odnos – na slušanje, zajedničko vrijeme, prisutnost i emocionalnu dostupnost. Djeca to jasno osjećaju i na to vrlo dobro reagiraju.
Istraživanja pokazuju da djeca koja imaju blizak i stabilan odnos s bakama i djedovima imaju manje simptoma anksioznosti i depresivnosti, bolje se nose sa stresom i razvijaju sigurniji osjećaj pripadnosti. Dugoročno, ti se učinci prenose i u adolescenciju i odraslu dob. Takva djeca češće razvijaju stabilnije odnose, imaju bolju sliku o sebi i pokazuju veću otpornost na životne stresove. U nekim longitudinalnim istraživanjima pokazano je da prisutnost toplog odnosa s bakom ili djedom može ublažiti negativne učinke obiteljskih konflikata i smanjiti rizik za kasnije emocionalne teškoće.
Ono što je posebno važno jest da se ti učinci ne događaju samo na psihološkoj razini, nego i na razini mozga i živčanog sustava. Kada dijete ima siguran, topao odnos s odraslom osobom, aktiviraju se sustavi koji reguliraju stres i osjećaj sigurnosti. Konkretno, smanjuje se aktivacija amigdale, dok se jača funkcija prefrontalnog korteksa odgovornog za planiranje, donošenje odluka, regulaciju emocija. To znači da dijete s vremenom bolje uči upravljati emocijama, donositi odluke i smirivati se u stresnim situacijama.
Istovremeno, kroz ponavljana iskustva topline i prihvaćanja, dolazi do regulacije HPA osi. Djeca koja imaju takve odnose pokazuju niže razine kroničnog stresa, što dugoročno štiti i mentalno i tjelesno zdravlje.
Na razini svakodnevnog iskustva, to znači da dijete uz baku ili djeda dobiva dodatno “sigurno mjesto” u kojem može doći u kontakt sa sobom, bez straha od odbacivanja. Upravo takva iskustva kroz vrijeme oblikuju strukturu mozga i način na koji dijete reagira na svijet.
Ono što dodatno objašnjava snagu tog odnosa jest i biološka razina kod baka i djedova. Kada provode vrijeme s unucima, kod njih dolazi do povećanja dopamina, što doprinosi osjećaju smisla i zadovoljstva, te oksitocina, koji potiče emocionalnu povezanost i smanjuje stres. Taj međusobni biološki odgovor dodatno učvršćuje odnos i kod odraslog i kod djeteta.
Često u svojoj praksi čujem i da bake i djedovi mogu unucima dati više nego što su mogli svojoj djeci. To ne znači da su prije manje voljeli, nego da su tada bili pod većim pritiskom – egzistencijalnim, roditeljskim i vremenskim. Danas, s više iskustva i manje svakodnevnih opterećenja, mogu biti strpljiviji, dostupniji i opušteniji u odnosu. To djeci omogućuje dodatni prostor za razvoj sigurnosti i samopouzdanja.
Kao klinički psiholog, ali i kao baka, mogu reći da je taj odnos poseban i na osobnoj razini. Kada sam s unucima, jasno osjećam navalu dopamina i oksitocina tj kako se spontano javlja osjećaj zadovoljstva, sreće i povezanosti. To nije samo subjektivan doživljaj, nego očekivana biološka reakcija na blizak odnos.
Za djecu, bake i djedovi često predstavljaju važan izvor stabilnosti. Uz njih dobivaju vrijeme koje nije opterećeno obvezama, pažnju koja nije podijeljena i odnos u kojem mogu biti prihvaćeni i kada pogriješe. Kroz takva iskustva djeca razvijaju osjećaj sigurnosti, kontinuiteta i pripadnosti, što dugoročno utječe na njihovo mentalno zdravlje.
Zato bake i djedovi nisu sporedna uloga u razvoju djeteta. Oni su važan dio njegove emocionalne mreže. Njihova prisutnost ne zamjenjuje roditelje, ali može značajno obogatiti razvoj i u nekim situacijama biti ključna podrška.
Na kraju, djeci nisu potrebni savršeni bake i djedovi. Dovoljno je da budu prisutni, zainteresirani i emocionalno dostupni. Upravo takvi odnosi dugoročno doprinose stabilnosti, otpornosti i zdravom razvoju djece