Za mnogu djecu, Uskrs nije samo blagdan, nego vrijeme u kojem se bol razdvojenih odnosa osjeti jače nego inače.
U svom radu sve češće susrećem djecu koja vrlo jasno i zrelo izgovaraju koliko im je u ovom razdoblju teško. Govore kako oba roditelja žele da se izjasne s kim žele provesti Uskrs. A oni vole i mamu i tatu. I ne žele birati.
U tim riječima nema neodlučnosti. U njima je čista dječja istina. Dijete želi zadržati oba odnosa, želi pripadati i jednom i drugom roditelju, želi da nitko ne bude povrijeđen zbog njegovog izbora. Kažu mi da bi najradije blagdan proveli s oboje ili pronašli način da ugodei i jednom i drugom, ali znaju da je to nemoguće.
Tada se u djetetu događa ono što odrasli često ne vide. Nastaje unutarnji konflikt u kojem svaka odluka nosi gubitak. Ako odabere jednog roditelja, osjeća krivnju prema drugome. Ako pokušava balansirati, osjeća iscrpljenost. Ako ne želi birati, može biti doživljeno od jednog ili oboje roditelja kao problem.
Uskrs tada prestaje biti blagdan i postaje emocionalno opterećenje. Umjesto radosti, dijete ulazi u konflikt lojalnosti, osjeća da izdaje roditelje te nosi tihu tugu, koju ne može podijeliti roditeljima, niti bakama I djedovima, jer I oni često očekuju da se dijete izjasni I zauzme “njihovu” stranu. Umjesto sigurnosti, osjeća razapetost, a umjesto pripadanja, osjeća da mora zaslužiti ljubav tako da nikoga ne povrijedi.
Važno je jasno reći: dijete ne smije biti u poziciji da bira između roditelja. To nije njegova odgovornost niti njegova razvojna zadaća. Dijete treba prostor u kojem može voljeti oba roditelja bez osjećaja krivnje i bez potrebe da se izjašnjava.
Najveća zaštita djeteta nije u tome s kim će provesti Uskrs, nego u tome da nikada ne mora birati koga voli.
Jer dijete koje mora birati između roditelja – gubi u svakom izboru.