Prije dva dana sam na ulazu u hotel Sumratin u Dubrovniku vidjela ovaj natpis „Mjerom kojom ja mjerim, mene će mjeriti Bog“. To me potaknulo na razmišljanje kojom mjerom roditelji mjere djecu i kako njihova postupanja u tom smislu ostavljaju posljedice na djecu.
Naime, djeca vrlo rano nauče kakav je svijet – ne iz riječi, nego iz mjere i načina na koji ih odrasli gledaju i na koji im se obraćaju. Je li to mjera strpljenja ili nestrpljenja, razumijevanja ili srama, sigurnosti ili stalne procjene, prihvaćanja ili osude? U psihološkom smislu, ta mjera postaje unutarnji glas, koji kasnije govori adolescentu i odrasloj osobi: “Dobar si”, „vrijedan si ljubavi i pažnje“ ili “Nikad nisi dovoljno dobar”, „Nisi vrijedan ljubavi i pažnje“.
U duhovnom smislu, Evanđelje nas upozorava na istu stvar: “Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti”. To nije prijetnja. To je duboka istina o ljudskoj psihi i duši. Jer način na koji sudimo druge ljude postaje način na koji sudimo sebe, kao što i način na koji reagiramo na tuđu slabost postaje način na koji ćemo se nositi s vlastitom ranjivošću. A način na koji zamišljamo Boga često je preslika načina na koji su nas gledali oni najvažniji u našem životu.
kliničkoj praksi često susrećem ljude koji kažu: “Znam da Bog oprašta, ali ja sebi ne mogu.”, “Bojim se Boga, jer sam cijeli život bio mjeren strogo i osuđujuće.” To nije samo teologija. To su razvojne i emocionalne rane, jer pretjerano strogi roditelj često stvori strogog unutarnjeg kritičara. Hladan autoritet stvori Boga bez milosrđa. A dijete koje je moralo biti “dobro” da bi bilo voljeno, kasnije vjeruje da i pred Bogom mora stalno polagati ispit. No istinska zrelost – i psihološka i duhovna – počinje onog trenutka kada čovjek postane svjestan svoje mjere.
Jesam li pravedan ili okrutan, postavljam li granice ili kažnjavam, razlikujem li odgovornost od osude. Bog ne mjeri kao naš unutarnji kritičar, iako ga često zamišljamo upravo takvim – jer drugog ne poznajemo.
Zato je važan duhovni zadatak odraslog čovjeka naučiti mjeriti drugačije – sebe, djecu, partnere, roditelje.
S istinom, bez ponižavanja i osude, bez posramljivanja i izazivanja krivnje, s odgovornošću, ali i milosrđem. Jer mjera koju svakodnevno koristimo u odnosima nije samo psihološki obrazac. To je poruka koju šaljemo vlastitoj duši i slici Boga koju u sebi nosimo.
Ali mjera se može mijenjati. I tada se mijenja i način na koji živimo, volimo i vjerujemo. Jer kad promijenimo mjeru kojom gledamo čovjeka, često se prvi put usudimo povjerovati da nas i Bog gleda s milosrđem.