Adolescentna dob je razdoblje kad dolazi do pojačane potrebe za autonomijom, vršnjaci postaju centralna figura identiteta, roditeljski autoritet se preispituje, emocionalna regulacija još nije stabilna (prefrontalni korteks nije sazrio), a “loše društvo” često zadovoljava neke nesvjesne potrebe: pripadanje, prihvaćenost, osjećaj moći ili bunt protiv kontrole.
Često mi roditelji kažu: “Ne prepoznajem svoje dijete. Jučer me grlila i pričala mi sve, danas mi kaže da ju pustim na miru. U jednom trenutku se smije, a u drugom plače ili zalupi vratima. Zatvara se u svoju sobu, po cijeli dan je na mobitelu i sluša glazbu.“
Ako nam je to poznato — nismo sami. I nismo loš roditelj. Naše dijete ne mora biti razmaženo, ni nezahvalno. Ono je samo adolescent. U adolescentnoj dobi, od 12. na dalje, događa se pravi neurobiološki uragan. Mozak adolescenta se mijenja kao da ga netko preuređuje dok je još u funkciji. Dio mozga koji pokreće emocije (limbički sustav – centar za emocije, nagradu i strah) postaje izrazito aktivan i radi punom snagom, dok dio koji ih treba smiriti (prefrontalni korteks – zadužen za planiranje, samokontrolu, donošenje odluka i empatiju) još se razvija. Zato adolescenti osjećaju snažno, reagiraju burno, ali teško kontroliraju ono što osjećaju, jer nemaju još dovoljno razvijene sposobnosti da te emocije reguliraju. To ne mora biti neposluh – to je razvoj. Adolescent se ne ponaša kao drama queen, nego njegov mozak doslovno ima „jači gas, nego kočnicu“. Amigdala aktivira emocionalne reakcije prije nego što se logika prefrontalnog korteksa stigne uključiti.
Kad naša trinaestogodišnjakinja plane jer smo joj rekli da ugasi mobitel ili da joj oduzimamo mobitel za taj dan, njezina amigdala (centar za emocije) zapravo viče: “Ne diraj mi autonomiju ni slobodu, to je moj svijet, dovoljno sam odrasla da znam šta radim!”. A kad mi uzvratimo povišenim tonom i naš mozak ulazi u “obranu”. Dvije amigdale, njezina i naša tada vode razgovor, bore se i nijedna ne pobjeđuje.
Zato prvi korak nije više kontrole, nego više povezanosti. Ne trebamo odustati od granica, jer one su ljubav i briga. Ali ih treba postaviti mirno.
Umjesto: “Opet si s onima koje ne volim i koji te navode na loše ponašanje!”, možemo pokušati sa: „Vidim da ti je stalo da te oni prihvate i da želiš biti s njima. Ja želim samo da ostaneš sigurna.”
Umjesto: “Opet si s onima koje ne volim i koji te navode na loše ponašanje!”, možemo pokušati sa: „Vidim da ti je stalo da te oni prihvate i da želiš biti s njima. Ja želim samo da ostaneš sigurna.”
Što meni djeca kažu
U svom radu s djecom i mladima često čujem rečenice koje se odraslima čine buntovne, a meni razumljive. Kažu:
“Mama stalno viče, ali nikad ne pita kako sam.”
“Tata kaže da sam bezobrazna, a ja sam samo tužna.”
“Nitko me ne sluša do kraja, svi me prekidaju i odmah daju savjete.”
“Kad se posvađamo, ona me ignorira danima. To me više boli nego vikanje.”
“Samo želim da me puste da malo dišem, ali da i dalje znam da su tu.”
I zato im često kažem:
“Tvoji roditelji te vole, ali i oni uče kao i ti.”
Učim ih kako asertivno razgovarati s roditeljima i na miran i razuman način tražiti od roditelja ono što žele i svakako im reći kako se osjećaju.
Adolescencija je razdoblje kad djeca ne odbacuju roditelje (iako nam se nekad ne čini tako) i ne trebaju manje ljubavi, nego drugačiju ljubav.
Manje kontrole, više povjerenja.
Manje predavanja, više slušanja.
Manje kazni, više granica koje imaju smisla.
Jedna adolescentica mi je rekla: „Moja mama mi svaki dan drži predavanje, samo joj slajdovi fale“.
Savjeti roditeljima koji pomažu da valovi emocija u adolescenciji prođu mirnije:
Ne shvaćajmo sve osobno.
Kad dijete kaže “Pusti me na miru!”, to najčešće znači “Treba mi prostora, ali volim te.”
Iza burnih riječi često je zbunjenost i pritisak vršnjaka, ne odbacivanje.
Ostanimo mirni kad dijete nije. Ono treba da ga povučemo u naš mir, a ne da ono nas povuče u svoj kaos. Ako mi reagiramo vikanjem, dijete uči da se emocije rješavaju borbom. Ako ostanete mirni, pokazujemo da emocija može postojati bez kaosa.
Birajmo bitke. Zajedno sa adolescentom dogovorimo zajedniče 3-4 obiteljske vrijednosti kojih ćemo se svi zajedno pridržavati. Ne postavljajmo ih previše jer se onda neće pridržavati niti jedne.
Nisu sve situacije vrijedne sukoba. Razmislimo: “Hoće li ovo biti važno za pet godina?” Ako nije – pustimo. Ako jest – postavimo granicu dosljedno, ali s toplinom.
Pohvalimo trud, a ne samo rezultat. Adolescenti trebaju osjećaj da ih vidimo u pokušaju, ne samo u uspjehu.
Budimo prisutni, ali ne napadni. Ponekad će vas dijete odbiti, ali će se kasnije vratiti. Ne zatvarajmo vrata, nego ih držimo odškrinuta – s porukom: “Tu sam kad budeš spremna.”
Brinimo o sebi. Smiren roditelj regulira dijete. Kad smo iscrpljeni, teško je ostati strpljiv. Odmorimo se, udahnimo, dopustimo si i pogreške.
Adolescencija nije ratno stanje, iako tako ponekad izgleda
To je razdoblje kad dijete uči upravljati svojim unutarnjim svijetom, a roditelj uči vjerovati procesu.
Ono što naše dijete najviše treba nije savršen roditelj, nego dovoljno miran roditelj – onaj koji ostaje prisutan dok emocionalni valovi prolaze.
Ne možemo zaustaviti val.
Ali možemo naučiti — zajedno s našim adolescentom — surfati.