Mnogi ljudi vjeruju da, ako o nečemu šute i potisnu sjećanja, bol nestaje. No, mozak i tijelo ne govore istim jezikom. Dok mozak pokušava „zaboraviti“ kako bi nas zaštitio, tijelo nastavlja čuvati zapise o onome što se dogodilo – kroz napetost, bol, nesanicu, nemir ili neobjašnjive tjelesne simptome.
Kako trauma ostaje u tijelu
U trenucima traume mozak funkcionira drugačije.
Dio odgovoran za racionalnu obradu i vremensko smještanje sjećanja (hipokampus) privremeno se „gasi“. Ulogu tada preuzima amigdala – centar za prepoznavanje opasnosti – koja bilježi senzacije: ton glasa, miris, osjećaj u mišićima, ritam disanja. Zato se trauma ne pamti kao priča, već kao doživljaj u tijelu.
Godinama kasnije, podsjetnik može biti bezazlen: miris parfema, zvuk vrata koja se zalupila, ton glasa, određena scena iz filma. Tijelo reagira kao da je opasnost opet tu. Srce ubrza, dah se skrati, mišići se ukoče, a osoba ne zna zašto. Evo nekih primjera:
Dijete koje se povuče ili prestane govoriti kad netko povisi glas.
Odrasla osoba kojoj se srce stegne svaki put kad netko ode, jer je negdje davno naučila da ljubav znači i gubitak.
Žena koja osjeća mučninu pri određenom mirisu, iako ga ne može povezati s ničim konkretnim.
Mladić koji je bio ismijavan u školi i danas na poslu izbjegava izlaganja pred drugima jer mu tijelo šalje iste signale srama i straha od poniženja.
To nisu „pretjerane reakcije“. To su načini na koje tijelo pokušava ispričati priču koja nikada nije smjela biti ispričana.
Tijelo ne pamti samo bol – ono može i ozdraviti
Iako tijelo nosi sjećanja, ono je i ključ ozdravljenja. Terapije i rad na regulaciji živčanog sustava – pomažu tijelu da oslobodi ono što je predugo bilo stisnuto.
No, iscjeljenje se ne događa samo u terapijskoj sobi.
Događa se i u toplini svakodnevnih odnosa:
kada nas netko sasluša bez osude,
kada prijatelj ostane uz nas dok šutimo,
kada netko kaže: „Ne moraš biti jak.“
kada nas netko zagrli i naše tijelo napokon osjeti da je sada sigurno.
Ljudska bliskost i sigurni odnosi aktiviraju parasimpatički živčani sustav – onaj dio koji tijelu poručuje: „Opasnost je prošla. Sada možeš disati.“
Terapija je važna jer pomaže razumjeti i obraditi ono što se dogodilo, ali prijateljska prisutnost, suosjećanje i svakodnevna podrška omogućuju da se iscjeljenje nastavi izvan terapijske sobe – u odnosima, u zajednici, u životu.
Ako naše tijelo reagira na načine koje ne razumijemo – kroz bol, nemir, panične reakcije ili iscrpljenost – to nije slabost. To je način na koji nas tijelo poziva da ga čujemo. Ono nije naš neprijatelj, nego saveznik koji pokušava dovršiti priču.
Tijelo pamti, ali i ozdravlja.
A iscjeljenje najčešće počinje u sigurnom odnosu koji poručuje:
„Siguran si. Tu sam za tebe. Mogu te slušati i nositi se s tvojom pričom”