Koliko puta kazemo „da“, a u vrištimo „ne“?
Koliko puta ste pristali, nasmiješili se, pomogli, poslušali – ne zato što ste to stvarno htjeli, nego zato što bi odbijanje bilo previše neugodno, previše riskantno, previše bolno?
Mnogi moji klijenti u psihoterapiji koji su naučili biti „dobri“ i „ugodni“ drugima zapravo nose duboko ukorijenjen strah – strah od sukoba, odbacivanja, osude ili napuštanja.
U psihologiji to nazivamo people pleasing – ponašanje u kojem osoba stalno stavlja potrebe drugih ispred svojih kako bi očuvala mir i osjećaj prihvaćenosti.
Ugađanje drugima – korijeni u djetinjstvu
Ovaj obrazac rijetko nastaje slučajno. Najčešće ga u sebi nose djeca koja su odrastala u obiteljima gdje nije bilo prostora za izražavanje ljutnje, tuge, neslaganja.
Djeca koja su naučila da ljubav i pažnju dobivaju samo kada su „dobra“, poslušna i ne stvaraju probleme.
Ako je dijete osjećalo da će svaki sukob završiti vikom, povlačenjem roditelja ili kaznom, ono je razvilo unutarnje pravilo: „Bolje da šutim i ugađam nego da izgubim ljubav.“
Kroz godine, ta strategija postaje navika – a kasnije i identitet:
„Ja sam onaj koji smiruje“, „Ja sam ona koja nikad ne pravi probleme“, „Samo da ne bude svađe.“
U neurobiološkom smislu, takve osobe u stresu često ne reagiraju „borbom“ (fight) ili „bijegom“ (flight), nego trećim načinom – „fawning“ reakcijom – prilagođavaju se i ugađaju kako bi smirile situaciju i sačuvale osjećaj sigurnosti.
Cijena mira koji nije stvaran
Naizgled, people pleaseri djeluju empatično, požrtvovno i mirno.
Ali iza te smirenosti često se krije unutarnji umor, tjeskoba i osjećaj praznine.
Kada stalno ugađamo drugima, a zanemarujemo sebe, u nama se polako nakuplja potisnuti bijes – prema drugima, ali još češće prema sebi.
Moji klijenti mi često govore:
„Ne znam više što ja zapravo želim.“
„Osjećam se kao da ne živim svoj život.“
„Ako netko nije zadovoljan sa mnom, odmah osjećam krivnju.“
S vremenom, to može dovesti do anksioznosti, depresivnosti, osjećaja bespomoćnosti ili psihosomatskih tegoba.
Paradoksalno – što više pokušavamo održati mir, to više gubimo kontakt s vlastitim unutarnjim mirom.
Učenje novih granica
Izlazak iz people pleasing obrasca nije lagan, jer on nije samo ponašanje – on je način preživljavanja koji je dugo bio potreban.
Zato prvi korak nije promjena, nego razumijevanje:
„Ovo što radim nije slabost, nego naučeni način da ostanem siguran/na.“
Sljedeći koraci uključuju male, ali hrabre pomake:
prije nego što kažemo „da“, zastanimo i pitajmo se: „Što ja zapravo želim?“
vježbajmo rečenice poput: „Trenutno ne mogu“, „Trebam razmisliti“, umjesto automatskog pristanka;
i kad osjetimo krivnju jer smo rekli „ne“ – pokušajmo disati kroz nju, umjesto da je odmah „popravljamo“ novim ugađanjem.
U terapiji često radimo na toleriranju konflikta – jer mir nije odsustvo sukoba, nego sposobnost da ostanemo prisutni u njemu bez gubitka sebe.
Autentičnost kao hrabrost
Autentičnost ne znači da uvijek moramo biti u pravu, nego da imamo pravo postojati takvi kakvi jesmo – s vlastitim mišljenjem, emocijama i granicama.
Naučiti reći „ne“ kad mislimo „ne“ – jedan je od najzdravijih oblika samopoštovanja.
Iako se na početku čini da će nas drugi zbog toga odbaciti, zapravo tek tada počinjemo graditi odnose u kojima nas ljudi vole stvarno, zbog nas ssmih, a ne zbog maske „ugodne osobe“.
Nismo loše osobe jer više ne želimo svima ugađati.
Nismo sebični jer postavljamo zdrave granice.
I nismo nevoljeni ako naučimo voljeti sebe.