Iako internet i društvene mreže postoje već dvadesetak godina, a uz njihove su se prednosti veoma brzo pokazali i rizici, još uvijek naši mladi nisu upućeni u osnovna pravila sigurnog korištenja interneta. Jučer je upravo to bila tema u emisiji „Otvoreno“ na HRT-u u kojoj sam sudjelovala zajedno s psihijatrom prof. dr. sc. Veljkom Đorđevićem i izvršnim urednikom časopisa „Bug“ Draganom Petricem. Povod emisiji bila su dva šokantna slučaja zlostavljanja putem interneta i društvenih mreža u koja su zaredala posljednjih nekoliko dana. Prvi je slučaj samobojstva 22-godišnjeg mladića u susjednoj BiH čiji je intervju za zapošljavanje snimljen i postavljen na društvene mreže s namjerom ismijavanja i izrugivanja i nanošenja štete njegovom ugledu, što je izazvalo salvu mrziteljskih komentara na njegov račun i to je mladića otjeralo preko ruba. Drugi je slučaj uhićenja 21-godišnjeg mladića u Hrvatskoj koji je koristeći se društvenim mrežama i aplikacijama za razmjenu sadržaja, zlostavljao i iskorištavao više od 30 maloljetnih žrtava.
Svjetska epidemija internetskog nasilja
Nažalost, ovakve i slične situacije događaju se širom svijeta i globalni su problem roditelja, mladih i službi za zaštitu djece i adolescenata posvuda. Stoga mi stručnjaci u cijelom svijetu već godinama upozoravamo na epidemiju internetskog nasilja koju trebamo najprije osvijestiti, a onda žurno poduzeti sve moguće mjere prevencije te osigurati pomoć i tretman žrtvama, ali i počiniteljima. Naime, ove pojave ne možemo spriječiti tako da djeci i mladima isključimo internet ili oduzmemo im mobitel ili tablet. Istraživanja pokazuju da je 72% djece otvorilo svoj profil na nekoj društvenoj mreži prije 14.-te godine, a to je dob kada djeca nemaju razvijeno kritično mišljenje, orijentirani su samo na „sada i ovdje“, na lajkove, žele biti popularni i ne razmišljaju o posljedicama svog ponašanja u budućnosti. I zato je potrebno od rane osnovnoškolske dobi s djecom razgovarati o ovim temama u skladu s njihovom dobi i razvojem i razvijati kritičko mišljenje te ih podučavati kako je stranac i u virtualnom svijetu stranac isto tako kao i u realnom svijetu. Pa kako ne bi nekom nepoznatom čovjeku koji im priđe na ulici dali svoje podatke ili seksualno eksplicitne slike/video snimke, tako to ne trebaju činiti niti na društvenim mrežama.
Sigurna sam da većina mladih ne zna da 87% takvih seksualno eksplicitnih sadržaja u nekom trenutku oni kojima su ih dali proslijeđuju dalje drugim ljudima putem svojih društvenih mreža, pa ih tako dovode u situaciju da ih se tim sadržajima može ucjenjivati i tražiti od njih još eksplicitnije fotografije i video snimke. Najčešće se te djevojčice i dječake ucjenjuje rečenicama poput „Oblijepit ću školu tvojim slikama, poslat ću ti mami i tati, objavit ću javno, završit ćeš u domu… ako mi ne pošalješ još i druge slike i video snimke.“ Nekad ucjenjivači žrtvama daju i točne upute kakve slike i sadržaje točno žele: poze, ogoljene djelove tijela, radnje, što trebaju govoriti na snimkama, neki čak traže da uključe i mlađu braću i sestre.
Djeca i mladi u spirali očaja
Djeca i mladi nađu se u tzv. spirali očaja, usamljuju se jer se zbog srama i osjećaja krivnje što su uopće slali takve sadržaje ne usude nikome povjeriti, žive u stalnom strahu od idućeg zahtjeva ili prijetnje, što konačno može rezultirati samoozlijeđivanjem i/ili pokušajem suicida. Istraživanja pokazuju da zbog srama i straha samo 13% žrtava prijavi policiji što im se događa. I inače se tek 10% žrtava seksualnog zlostavljanja (i odraslih i djece) povjeri o svojim traumatskim iskustvima i to 10 do 16 godina nakon što je zlostavljanje počinjeno/započelo.
U istraživanju koje sam provela s kolegama 2019. godine pokazalo se da 60% mladih u Hrvatskoj, u 1. i 3. razredu srednje škole prima, šalje i prosljeđuje seksualno eksplicitne sadržaje, 13% šalje na nagovor, 4,5 % šalje pod prisilom i ucjenom, 5,5% na traženje znatno starije osobe, a 14% to radi pod utjecajem opojnih sredstava. Isto istraživanje je pokazalo da se 68% adolescenata dopisuje s nepoznatima, a svaki treći, odnosno 35% njih, susreo se nasamo s osobom koju su upoznali na nekoj društvenoj mreži.
I iz ovih podataka na hrvatskoj populaciji je jasno koliko je potrebna informacija, edukacija i kritičko razmišljanje kao zaštita od toga da djeca i mladi postanu žrtve seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja putem interneta, i to ne samo djeci i mladima nego i roditeljima, nastavnicima, stručnim suradnicima u školama i drugim stručnjacima koji su svi uključeni u odgoj i zaštitu djece.
Zašto je cyberbullying rizičniji za mentalno zdravlje žrtve od tradicionalnog vršnjačkog nasilja
Zlostavljanje putem interneta i društvenih mreža može biti rizičnije za mentalno zdravlje od tradicionalnog vršnjačkog nasilja iz nekoliko razloga. Počinitelji mogu biti puno okrutniji s obzirom na to da računaju na to da su anonimni i da ih se neće otkriti. Iz razreda, školskog hodnika, igrališta… dijete može otići doma, i na taj način izaći iz nasilne situacije. Kod cyberbullinga odlaskom kući u svoju sobu, gašenjem interneta i isključivanjem mobitela nasilje neće prestati, već postoji stalna izloženost nasilju, a i publika je neograničena. Jednim klikom stotine i tisuće druge djece, mladih i odraslih mogu na svojim ekranima vidjeti uznemirujuće i štetne sadržaje o djetetu odnosno mladoj osobi koji čine da se žrtve osjećaju poniženo, osramoćeno, bezvrijedno, anksiozno, depresivno, izolirano… Čak je kod cyberbullyinga veći rizik od počinjenja suicida nego kod tradicionalnog međuvršnjačkog nasilja. 35% žrtava cyberbullyinga ne zna tko je počinitelj, što povećava nesigurnost i tjeskobu žrtve, uz sve specifičnosti cyberbullyinga koje sam navela.
Djeca i mladi uče od odraslih koji masovno pišu mrziteljske komentare bez da ih se sankcionira i kritizira
Sada već davne 2006. godine 14-godišnja američka tinejdžerica Megan Taylor Meier objesila se 21 minutu nakon što je primila mrziteljske poruke preko društvene mreže. Policija je njen suicid povezala upravo s tim porukama. Od tada je prošlo 18 godina, a djece i mladih koji ne vide izlaz iz pakla u kojem su se našli putem interneta i društvenih mreža je sve više.
Sad svi osuđujemo onoga tko je postavio izrugujući video s 22-godišnjim mladićem iz BiH, ali odgovorni su i svi oni koji su širili taj video, koji su pisali izrugujuće i omalovažavajuće komentare o mladiću, pa i društvene mreže koje ne provode učinkovitu kontrolu sadržaja.
Osvijestimo to da smo mi odrasli model ponašanja djeci i mladima. Na portalima i društvenim mrežama djeca i mladi svakodnevno imaju prilike čitati masovne mrziteljske komentare zbog kojih nitko ne snosi sankcije, a u društvu se ne kritiziraju i ne uklanjaju se ispod tekstova.
Tako djeca i mladi dobivaju poruku da je takvo ponašanje normalno i dapače, da takvim ponašanjem mogu prikupiti lajkove, istaknuti se u svom društvu i biti cool. Istovremeno tako normalizirana ponašanja odraslih djeci i mladima šalju i drugu poruku: „Ako si žrtva internetskog nasilja i hejterskih komentara, to je normalno, nećeš dobiti pomoć“ što povećava osjećaj bespomoćnosti djeteta i mlade osobe koja onda i odustane od traženja pomoći.