O psihoterapiji zlostavljane djece, odnosu koji liječi te muzici koja opušta u emisiji klasične glazbe „Tražili ste, poslušajte“ na III. programu s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander razgovarao je urednik i voditelj emisije Branko Magdić 14. lipnja 2021. Prvih petnaest minuta emisije čini razgovor o temama kliničke psihologije i psihoterapije kojima se prof. dr .sc. Gordana Buljan Flander bavi, a potom je pola sata emisije svirala klasična glazba po izboru prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander.
„Mogu li saznati i pojmiti što to znači biti kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom, a na čelu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Psihologija, Filozofski fakultet, diploma, i što se onda događa da bi se stiglo do te kliničke psihologije?“, bilo je jedno od pitanja Branka Magdića.
„Oduvjek sam željela raditi s djecom. Kad sam išla u prvi razred htjela sam biti učiteljica, a poslije kad sam saznala za psihologiju, odmah sam znala da ću biti psiholog i da ću raditi s djecom. Tako da kad sam završila studij psihologije, imala sam sreću da sam mogla i dobila posao u Klaićevoj bolnici i zaista sam ostvarila svoj san da radim s djecom. Željela sam se u tome dalje specijalizirati, tako da sam postala kroz sve svoje edukacije i klinička psihologinja. Puno sam radila sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja, djecom žrtvama obiteljskog nasilja. Nikako mi nije bilo jasno zašto i kako država ne štiti dovoljno žrtve obiteljskog nasilja, tako da sam krenula u daljnje edukacije i specijalizacije i završila sam sedmogodišnju edukaciju iz rada sa zlostavljanom djecom od strane američkih stručnjaka. Paralelno sam išla na specijalizaciju iz integrativne psihoterapije u Englesku, tako da sam integrativni psihoterapeut, ali sam željela da moj posao ne bude samo klinički rad, nego da sve to potkrijepim znanošću. Tako da sam paralelno i magistrirala i doktorirala, dalje sam na fakultetu išla na docenturu, naravno onda je išlo napredovanje na dalje, tako da sam redovna profesorica na sveučilištu u Zagrebu, ali moja ljubav su pacijenti, moja ljubav su djeca, i zaista sva ova znanja koja sam stekla i kroz znanost i kroz kliničku praksu i kroz specijalizacije mi zaista puno koriste u radu s djecom. I evo moram vam reći da sam i sad upisala još jednu online edukaciju iz područja privrženosti, na čemu sam i doktorirala. Ali što više znaš, veća ti je i znatiželja za to područje, i uvijek imaš što učiti. Mislim da se mi koji radimo s ljudima moramo stalno educirati i stalno se propitivati radimo li dobro i ima li nešto bolje i primjerenije što možemo raditi sa svakim pojedinim djetetom.“, rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
„U medicini, psihologiji i terapiji možda u nas nedostaje prije svega taj jedan kontakt oči u oči. Recite mi je li važan taj govor tijela pri postavljanju dijagnoze, i zaštoje kod nas taj govor tijela zanemaren. Sve se više gleda u ekran, a manje se gleda u ljude.“, napomenuo je Magdić.
„Jako sam vam zahvalna na ovom komentaru jer ono što mi psihoterapeuti znamo je da je odnos ljekovit. Dakle, ono što liječi je odnos. Ako ja s klijentom nemam odnos, ako ga ne gledam u oči, ako on na mom licu ne čita da ga ja poštujem, da ga vrednujem, da ga cijenim, ja mu onda ne mogu dati korektivno emocionalno iskustvo koje mu kao psihoterapeut trebam dati. I ja znam da se u našoj Poliklinici da stručnjaci trude, to su sve i doktori znanosti, i doktori medicine, i psiholozi i socijalni radnici, to su ljudi koji su obrazovani, koji imaju puno škole, puno edukacija, ali ja mislim da to apsolutno nije dovoljno ako nemaju odnos, ako ne gledaju čovjeka u oči, ako ne čitaju s njegovog lica kako se osjeća. Jer nekad ćete vi sresti čovjeka kako ide s pogreba pa zbog nelagode kad ga pitate „kako si“ će reći „dobro sam“ i nasmijat će se. A zapravo prikriva svoju nelagodu. Ali vi zapravo ispod tog smijeha u njegovim očima možete vidjeti kako se on osjeća. 90 posto komunikacije je paraverbalno i neverbalno. Samo jedan dio komunikacije je verbalan i zato je važan odnos i zato je važno ovo što ste vi rekli, posebno kada radimo s djecom. Djeca ne znaju izraziti svoje emocije, ali mi s njihovih lica i iz njihovih očiju čitamo kako su i koje su im muke, ili čitamo koje su potrebe djeteta, koja je tuga djeteta ispod njegovog možda i agresivnog ponašanja. Zato je zaista važno da budemo apsolutno u punom odnosu s klijentom, da budemo u autentičnom odnosu s našim roditeljima, s našim pacijentima, jer jedino na taj način možemo biti ljekoviti.
„Gledajući vas na nastupima i preko malih ekrana se doista vašem govoru tijela može vjerovati. Kamo sreće da je to tako i u susretima s drugim liječnicima i terapeutima. Nije uvijek tako, ne znam što će se dogoditi i hoće li tu biti promjena. No, ja imam jedan prijedlog kada ste vi već klinička psihologinja i psihoterapeutica, a vidim i po izboru glazbe koju ste predložili, a predložili ste mnogo toga, da biste se možda malo mogli otputiti i do muzikoterapije. Mislim da bi ta terapija i vama i djeci mogla dobro pomoći, kao što glazba svima pomaže. A kažu da je glazba doista lijek koji je nenaplativ i nenadoknadiv. Kad vi stignete slušati, brojne linkove ste mi poslali, nema tih hitova i odjeljaka koje niste istaknuli kao neke djeliće koji slažu i vaš karakter?“
„Izabrala sam neke stvari koje volim slušati zato što me opuštaju, nekako ono što mi se čini važno je da meni budu ugođene, da meni budu lijepe. Posao koji ja radim je vrlo težak. Ja sam u svojoj karijeri radila sa barem 1700 seksualno zlostavljane djece, ne moram vam ni reći da svako dijete nosim doma i da svako dijete nosim sa sobom i da svako dijete znam u dušu. Nitko od nas koji radi ovaj posao ne može zaključati vrata u Poliklinici i ostaviti tamo to dijete i misli i osjećaje vezane uz to dijete, tako da mi je zaista potrebno kad dođem doma ili dok sam u autu, najradije dok kuham, da se tako opuštam. Navečer kad legnem radije slušam neku glazbu nego da gledam dnevnike ili vijesti koje će me još više uznemiravati.Tako da je za mene glazba ljekovita i ima jedan mogu slobodno reći psihoterapijski učinak.“, rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
„Kako se provodi terapija s mladima i s djecom? Oni dolaze u vašu poliklinku na klasičan termin, razgovor s vama i stručnjacima i taj je termin početak jedne dulje priče, koja nadamo se ima jedan sretan svršeta?“, pitao je dalje Branko Magdić.
„Naše terapije, s obzirom da radimo i sa zlostavljanom djecomn dugo traju. Traju u principu i po godinu dana, a nekad i više, jer nekad nam jako puno treba da nam se dijete otvori. Kad govorimo o seksualno zlostavljanoj djeci, to su najčešće djeca koja su zlostavljana unutar obitelji, od bliskih članova obitelji, bliskih prijatelja obitelji. 90% zlostavljača su djeci poznate osobe, tako da je zaista teško se djetetu otvoriti i reći „teta Goga mama mi je radila to, ili tata mi je radio to“ ili „deda mi je radio“. Znači treba jedan duži period da djeca uopće steknu povjerenje i da se otvore. A kad steknu povjerenje i kad se otvore, onda smo dužni djeci koja su nam dala to povjerenje pomoći na način da komuniciramo s drugim dijelovima sustava, dakle mi moramo reagirati i prijaviti. Mi moramo kao prvo zaštiti dijete, ne možemo dijete vratiti u zlostavljajuću atmosferu, a raditi tretman. Zato moramo surađivati s centrima za socijalnu skrb, sa sudovima, s policijom, sa školom, vrtićem i kad je dijete sigurno mi onda možemo raditi tretman. Ne radimo tretman da dijete zaboravi što mu se dogodilo. Dijete ne može zaboraviti traumu, niti mi odrasli ne možemo zaboraviti traume iz djetinjstva. Mi se možemo disocirati, mi možemo pokušati potisnuti, ali to nije cilj jer onda trauma iziđe kroz neke simptome. Cilj je da se trauma proradi, da se integrira u svoj život, na način kako znam djeci objasniti, „Kao kad padneš s bicikla, imaš ranu Ako ti mama očisti ranu rakijom ili alkoholom, tebe to boli, ali poslije će samo zarasti i imat ćeš jedan mali ožiljak s kojim ćeš moći živjeti, a rana neće krvariti i gnojiti se. E tako ćemo mi raditi, ja znam da je tebi bilo teško, ali mi ćemo tu ranu čistiti. Nekad će ti biti teško, nekad će te boljeti, ali da bude ožiljak s kojim poslije možeš živjeti“. Puno sam imala seksualno zlostavljane djece, a da ne govorimo o fizičkim zlostavljanjima, emocionalnim zlostavljanjima, koji su zaista dobro se oporavili i danas su često ta moja djeca i sami roditelji, dovedu mi svoju djecu da mi pokažu svoju djecu. Neki mi kažu „ono što ste vi mene naučili u tretmanu pomaže mi u odgoju moje djece“, donesu mi svoje svadbene kolače, pozovu me na krizmu, na pričest svoje djece. Tako da koliko god je ovaj posao težak i koliko god da daje sekundarnu traumatizaciju nama koji s tim radimo, daje nam i jednu sekundarnu otpornost. To su djeca kojoj se ja divim, jer su preživjeli uprkos svemu što im se dogodilo, bili odlični đaci, živjeli u toj obitelji gdje su im očevi, ujak, braća ili djedovi radili to što su im radili, i uspjeli su preživjeti i ostati dobri ljudi, neki čak su imali posttraumatski rast na način da ih je to iskustvo obogatilo i oplemenilo. Ovaj posao je težak, ali sigurno ima i puno gratifikacije.“, rekla je na kraju razgovora prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Lista klasična glazbe po izboru prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander:
1. Johann Sebastian Bach: 1. svita za violončelo preludij
2. Francisco Tarrega: Suza
3. Claude Debussy: Mjesečina
4. Frederic Chopin: Nocturne op.9 No.2
5. Robert Schuman: Sanjarenje (ciklus Dječji prizori)
6. Franz Schubert: Ave Maria
7. Franz Schubert: Serenada
8. Camille Saint Saens: Labud (ciklus Karneval životinja)
9. Johann Strauss II: Picikato polka
10. Pyotr Ilyich Tchaikovsky: Ples Šećerne vile (iz baleta Orašar)