Užasnula me jutros vijest da se u Poljskoj 15-godišnjak ubio jer su mediji razotkrili da je žrtva pedofila. Mladić, zapravo još uvijek dječak, sin je poljske oporbene političarke, zastupnice Građanske platforme u poljskom parlamentu, a žrtva je osuđenog pedofila, čije se suđenje održalo 2021. zatvoreno od javnosti kako bi se zaštitile maloljetne žrtve. Zlostavljač je bio član iste stranke kao i majka dječaka, Građanske platforme, kandidat te stranke na izborima i LGBT aktivist.
Radio Szcsecin, dio državne mreže Poljskog radija, u prosincu 2022. je otkrio dob maloljetnika i to da je jedna od žrtava dijete političara/ke u poljskom parlamentu. Priču su potom prenosili i drugi državni mediji u Poljskoj i o tome se nastavljalo pisati i govoriti.
Čitajući u Guardianu o političkim prepucavanjima oko ovog slučaja smučilo mi se to kako se u njihovom političkom nadmetanju potpuno zaboravilo na djecu, a svi se zaklinju da ih štite i stavljaju njihovu zaštitu u svojim političkim programima u prvi plan.
Vladajuća stranka u Poljskoj koristi slučaj i medije da napada oporbenu stranku da su skrivali pedofila u svojim redovima, a oporbena stranka koristi slučaj da proziva vladajuću da su koristili medije i otkrili identitet djeteta radi svoje političke agende. Posljedica je da se dječjak ubio.
Ovaj slučaj ukazuje na više aspekata pitanja zaštite djece.
Kako se osjećaju seksualno zlostavljana djeca
Prvo, djeca koja su žrtve seksualnog zlostavljanja su prema znanstvenim istraživanjima do 13 puta u većem riziku da počine suicid od djece koja su doživjele druge traume (smrt roditelja, teške nesreće, potresi, požari…)
Ta djeca sa suicidalnim promišljanjima su toliko iznutra mrtva da žele svoj život završiti i na fizičkom planu, jer ne vide ništa lijepo u životu. K tome, osjećaju sram, krivnju, bespomoćnost, bezizglednost, osjećaju se obilježeno, stigmatizirano, neprihvaćeno (jer im često niti najbliži ne vjeruju)…
Pa kad k tome dodamo tzv. efekt reflektora, da u toj dobi mladi osjećaju kao da su sve oči uprte u njih, što je normalni dio razvoja u adolescenciji, ne možemo niti zamisliti kako se osjećaju kada se još i javno upire prstom u njih da su žrtve pedofila.
Nedavno sam pisala o tome kako su neki roditelji i djeca iz moje kliničke prakse, željeli upozoriti javnost bilo na pedofile bilo na neefikasnost sustava time što su sa svojim pričama htjeli izaći u javnost s punim imenom i prezimenom. Ja sam uvijek bila snažno protiv toga bojeći se upravo rizika od suicida i drugih autodestruktivnih ponašanja nakon što javnost, a posebno vršnjaci koji su u toj dobi mladima najvažniji, upru prstom u djecu-žrtve i počnu s komentarima bilo javno, bilo njima iza leđa.
„Da bar nisam nikome nikad ništa rekao…“
Puno djece mi je reklo, „Da bar nisam nikome nikad ništa rekao. Gore mi je sad nakon što su u razredu saznali što mi se događalo, nego dok se to događalo.“
Nedavno je i kod nas bio slučaj gdje je jedan naš dnevni list otkrio skoro sve detalje o slučaju seksualno zlostavljanog djeteta iz moje prakse, te ga je okolina i rodbina prepoznala i izložila djetetu neugodnim pitanjima, tako da sam se bojala koje će biti posljedice po dijete koje je požalilo što je uopće ikome ikada reklo o tome što mu se događa, i koje je potpuno izgubilo povjerenje u sve nas odrasle – od roditelja i stručnjaka do cijelog sustava.
Drugo, mediji su jako važni u podizanju javne svijesti i edukacije javnosti vezano uz seksualno zlostavljanje i opet ponavljam, da nije bilo medija u Hrvatskoj bi tema seksualnog zlostavljanja djece znatno kasnije bila otvorena i istraživana od strane stručnjaka i znanstvenika.
Interes javnost ne može biti iznad interesa djeteta
No, ta je suradnja s medijima bila uspješna upravo zbog toga jer su uglavnom uvažavali stručne i znanstvene spoznaje o tome da treba strogo zaštiti identitet žrtve tako da ne otkriju niti školu, niti radno mjesto roditelja, niti imena roditelja niti bilo što drugo što bi moglo dovesti do te obitelji i do tog djeteta, niti podatke o počinitelju ako to može dovesti do djeteta. Pri tome je važna svijest medija da interes javnosti ne može biti iznad interesa djeteta, iako mnogi čitatelji žele da se objavi ime počinitelja, žele znati da li je on netko koga poznaju i trebaju li od njega štititi svoju djecu. Ali to zaista ne može biti na račun djece žrtava. Kakve mogu biti posljedice razotkrivanja identiteta žrtve, pokazuje nam ovaj slučaj iz Poljske.
Politička trgovina djecom
Treće, ovaj konkretan slučaj bih nazvala političkom trgovinom djecom, što vidimo da se događa i u našem prostoru u tzv. aferi Zambija.
Što se tiče Hrvatske i dalje tvrdim da smo u zaštiti djece, posebno seksualno zlostavljane djece, učinili nekoliko koraka naprijed, ali onda i nekoliko koraka nazad, te da nedovoljno činimo za tu djecu. Djeci se i dalje ne vjeruje, pravda je jako spora, ponekad je i nedostižna, a psihološko-psihijatrijska podrška im je teško dostupna ili sasvim nedostupna jer naprosto psihijatara i psihologa koji rade se djecom u zdravstvu nema dovoljno, a u nekim dijelovima Hrvatske ih uopće nema.