Ove se godine navršava 50. godina otkako je američki pedijatar dr. Henry Kempe sa suradnicima objavio članak o sindromu pretučenog djeteta, 7. srpnja 1962. godine u Journal of the American Medical Association. U njemu definira sindrom pretučenog djeteta kao «kliničko stanje kod djece koja su bila izložena ozbiljnom fizičkom zlostavljanju od strane roditelja ili skrbnika.» To stanje također opisuje kao «neprepoznatu traumu» od strane radiologa, ortopeda, pedijatara i socijalnih radnika te naglašava da udaranje djece nije vezano isključivo uz psihopatske ličnosti i nizak socioekonomski status roditelja te da postoje indicije da su roditelji koji zlostavljaju svoju djecu i sami bili zlostavljani u djetinjstvu pa kroz identifikaciju s agresivnim roditeljem prenose zlostavljanje na sljedeću generaciju.
Prvi tim na svijetu za prepoznavanje i tretman zlostavljane djece
Dr. Kempe je uočio kako je liječnicima teško povjerovati da roditelji zlostavljaju svoju djecu, a da dodatni problem predstavlja i to što tijekom svojeg studija, a potom i specijalističke edukacije, ne dobiju informacije o ulozi policije i državnog odvjetništva. Stoga dr. Kempe daje primjere i preporuke stručnjacima kako razgovarati s roditeljima da bi dobili informacije o mogućem zlostavljanju djeteta. Naglašava također da liječnici imaju dužnost i odgovornost posvetiti se tom problemu i ne dozvoliti ponavljanje traume.
Objavljivanje ovog članka u uglednom znanstvenom časopisu smatra se najznačajnijim događajem u stvaranju svijesti o postojanju zlostavljane djece i odgovornosti stručnjaka za njihovu zaštitu. Njime je dr. Kempe pomogao stručnjacima, a posebno liječnicima, da prihvate i razumiju da se zlostavljanje djece zaista događa u obiteljima i suočio ih sa njihovom odgovornošću u zaštiti zlostavljane i zanemarene djece. Dr. Kempe u ovom je članku upozorio liječnike na prilično česte slučajeve ozljeda pak čak i smrti pretučene djece koje nisu adekvatno dijagnosticirali i /ili tretirali zbog nevoljkosti da prijavljuju roditelje policiji. Dr. Kempe još je 1958. osnovao jedan od prvih timova na svijetu za prepoznavanje i tretman zlostavljane djece da bi tri desetljeća nakon toga broj takvih timova u SAD-u porastao na preko 800. Kempe centar i danas je jedan od vodećih svjetskih centara koji provodi istraživanja, edukacije, razvija programe zaštite djece, a posvećen je poboljšanju prevencije, prepoznavanja i tretmana zlostavljane djece.
Što je poduzeto nakon prepoznavanja problema
Nakon što je dr. Kempe upozorio na sindrom pretučenog djeteta povećala se svijest i o drugim oblicima zlostavljanja kao što je obiteljsko nasilje, nasilje prema ženama i seksualno zlostavljanje djece. Puno smo naučili o fizičkim, emocionalnim i ponašajnim posljedicama svih oblika zlostavljanja, shvatili smo da zlostavljanje nije problem koji će proći s odrastanjem. Doneseni su brojni zakoni koji štite djecu, osnovane su brojne institucije i udruženje poput Međunarodnog udruženja za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN), potpisane su brojne konvencije poput Konvencije UN-a o pravima djeteta, a na sveučilištima su uvedeni kolegiji na kojime se izučava ovaj problem.
Posljednjih petnaestak godina i u Hrvatskoj se zlostavljanje i zanemarivanje djece sve više prepoznaje kao javno zdravstveni problem, provedena su istraživanja o raširenosti zlostavljanja djece koja su pokazala da je u kod nas zlostavljanje djece rašireno kao i u drugim zemljama svijeta. Osnovane su institucije i udruge za zaštitu djece, poput naše Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, Hrabrog telefona, Pravobraniteljstva za djecu, udruga Tić u Rijeci, Feniks u Dubrovniku, Mirta u Splitu.
U SAD-u broj zlostavljane djece pao za trećinu, u Hrvatskoj još raste
Hrvatski zakoni predviđaju kaznenu odgovornost za zlostavljanje djece, potpisali smo i ratificirali konvencije kojima se štite prava djeteta, a među prvim smo zemljama u Europi koje su zabranile i tjelesno kažnjavanje djece. Naš zakon nalaže i obvezno prijavljivanje sumnji na zlostavljanje djece, a zahvaljujući svemu tome sve se više povećava i broj otkrivenih slučajeva.
Koliko su svi ti napori važni dokazuju novija istraživanja u SAD-u prema kojima je u posljednjih petnaest godina zabilježen značajan pad evidentiranih (prijavljenih i potvrđenih) slučajeva zlostavljanja djece za jednu trećinu; broj zlostavljane djece na tisuću djece pao je sa 16 na devet. Te statistike, dakako, ne obuhvaćaju sive brojke koje su i u zemljama duge tradicije zaštite zlostavljane djece još uvijek veće od broja prijavljenih slučajeva.
U Hrvatskoj još nismo dostigli trend pada, što se može objasniti time da smo s onim što je dr. Kempe u SAD-u započeo prije pedeset godina mi započeli prije petnaestak. Međutim, Hrvatska brzo hvata korak, a dokaz je i od Vijeća Europe prepoznati model dobre prakse u zaštiti zlostavljanja djece te uključivanje naše Poliklinike u Kampanju Vijeća Europe za zaštitu djece od seksualnog iskorištavanja.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander