Roditelji mi danas sve češće dolaze s istim pitanjem: “Radim li ja nešto krivo? Hoće li ostati traume mom djetetu?” Pitaju se jesu li previše strogi ili previše popustljivi, jesu li trebali drugačije reagirati kada je dijete plakalo, jesu li postavili premalo ili previše granica, jesu li možda nečim trajno povrijedili i oštetili dijete. Ispod mnogih roditeljskih pitanja danas zapravo stoji jedan duboki strah od pogreške.
Nikada roditelji nisu imali više informacija o odgoju, a istovremeno se nikada nisu osjećali nesigurnije u vlastitu roditeljsku ulogu. Čitaju članke, slušaju podcaste, gledaju videe stručnjaka i nestručnjaka, uspoređuju se s drugim roditeljima na društvenim mrežama i pokušavaju pronaći “ispravan” način odgoja. No što više savjeta dobivaju, to su često zbunjeniji. Jedan stručnjak govori da dijete treba strože granice, drugi upozorava da granice mogu narušiti odnos. Jedni savjetuju da dijete treba pustiti da plače, drugi da će to ostaviti emocionalne posljedice. Pokušavaju sve napraviti dobro i upravo zato počinju gubiti osjećaj sigurnosti.
A istina je da su i prije svih današnjih savjeta postojali mnogi dobri roditelji. Roditelji koji nisu znali psihološke termine, nisu čitali priručnike o emocionalnoj regulaciji ni slušali podcaste o privrženosti, ali su znali biti prisutni, zaštititi dijete, utješiti ga, postaviti granicu i dati mu osjećaj pripadanja. Nisu bili savršeni, ali nisu bili ni paralizirani strahom da će svaka njihova pogreška trajno oštetiti dijete.
Danas roditelji često žive s dojmom da moraju neprestano paziti na svaku riječ, reakciju i emociju. Kao da odgoj više nije odnos između roditelja i djeteta, nego stalni ispit na kojem postoji opasnost da će nešto napraviti pogrešno. Mnogi više ne vjeruju vlastitom osjećaju, nego neprestano traže potvrdu izvana. U tom mnoštvu savjeta i upozorenja lako se izgubi ono najvažnije — odnos s vlastitim djetetom. Djeca pritom odrastaju u svijetu koji je i sam pun nesigurnosti, uspoređivanja i pritiska. Sve više djece pokazuje anksioznost, strah od neuspjeha, emocionalnu preplavljenost i teškoće nošenja s frustracijom. Roditelji to vide i osjećaju, ali često ne znaju što učiniti. U želji da zaštite dijete od boli, nelagode ili razočaranja, počinju preispitivati svaku svoju odluku. I upravo tu nastaje jedan od velikih paradoksa modernog roditeljstva: što su roditelji nesigurniji, to su djeca nesigurnija. Jer dijete ne traži savršenog roditelja, ali mu treba roditelj koji djeluje dovoljno sigurno da može biti oslonac.
Djeca ne trebaju roditelja koji nikada neće pogriješiti. Trebaju roditelja koji može podnijeti njihove emocije i boti prisutan. Ne trebaju roditelja koji će uvijek znati točno što reći ili koji nikada neće pogriješiti, nego odraslu osobu uz koju se osjećaju viđeno, prihvaćeno i dovoljno sigurno da mogu doći sa svojim ugodnim i neugodnim iskustvima, strahovima, ljutnjom i tugom. Djeca puno lakše podnose roditeljsku nesavršenost nego roditeljsku emocionalnu odsutnost. Nije problem u
tome što roditelji ne brinu za svoju djecu, nego što su toliko preplavljeni strahom da nešto ne učine pogrešno da sve manje vjeruju sebi. A djeci ne trebaju roditelji koji će stalno preispitivati svaki svoj korak, nego roditelji koji će imati dovoljno sigurnosti da ih vode kroz život, čak i onda kada nisu potpuno sigurni da sve rade idealno. Možda bi roditelji danas trebali manje slušati “savršene” savjete iz mnoštva stručnih i nestručnih izvora, a više promatrati vlastito dijete i odnos koji s njim imaju. Jer dijete ne odrasta u emocionalno stabilnu ličnost od jedne “ispravne” rečenice ili metode odgoja, nego od osjećaja da uz sebe ima odraslu osobu koja ga vidi, voli, vodi i preuzima odgovornost čak i kada nije sigurna u svaki svoj korak.