Roditelji danas često imaju osjećaj da moraju zaštititi djecu od svega. Od tuge, frustracije, neuspjeha, razočaranja, sukoba, pogrešaka.
No, djeca ne razvijaju otpornost zato što nikada nisu doživjela teškoće. Otpornost se razvija kada kroz teškoće ne prolaze sami. Naime, otpornost nije osobina koju ili imamo ili nemamo niti je urođena “mentalna čvrstoća” rezervirana za rijetke ljude koji se ničega ne boje i koje ništa ne može slomiti. Otpornost je proces, gradi se kroz odnose, iskustva i svakodnevne male trenutke u kojima naš živčani sustav uči važnu poruku: “Nisam sam. Netko će ostati uz mene čak i kada mi je teško.”
Dijete koje plače i doživi da ga netko smiri ne uči samo kako prestati plakati. Ono uči regulirati vlastiti živčani sustav, uči da emocije nisu opasne, da se stres može preživjeti, da postoji netko tko će pomoći kada je preplavljeno. Upravo se tako gradi otpornost. Mnoga djeca danas odrastaju u materijalno sigurnijim uvjetima nego generacije prije njih, ali emocionalno su često prepuštena sama sebi. Roditelji su iscrpljeni, preplavljeni savjetima i pritiskom da sve rade savršeno. Sve više djece odrasta s osjećajem da vrijede onoliko koliko su uspješna, popularna, lijepa ili prilagođena.
A mentalno zdravlje nikada nije nastajalo iz savršenstva, nego iz povezanosti.
Najveći zaštitni faktor za psihičko zdravlje djece nije savršeno roditeljstvo, nego sigurna privrženost. Dijete koje ima barem jednu emocionalno dostupnu odraslu osobu ima značajno veću šansu razviti zdraviju regulaciju emocija, bolju toleranciju na frustraciju i veću sposobnost oporavka nakon stresnih iskustava. Takvo dijete ne odrasta s uvjerenjem da svijet mora biti savršen da bi bilo sigurno. Odrasta s osjećajem da postoji netko tko će ostati uz njega i kada svijet nije siguran. I odrasli trebaju isto. Ljudi postaju otporniji kada imaju odnose u kojima mogu biti autentični, ranjivi i prihvaćeni bez srama. Ne postajemo snažni tako da nikada ne padnemo, nego tako da imamo iskustvo da nas netko neće odbaciti kada padnemo.
Danas se puno govori o mindfulnessu, samoregulaciji i mentalnom zdravlju, često na način koji zvuči kao još jedan zahtjev ljudima koji su već iscrpljeni. No mindfulness nije trend niti “pozitivno razmišljanje”. To je sposobnost vraćanja pažnje u sadašnji trenutak i izlaska iz kroničnog stanja alarma u kojem danas žive mnoga djeca i odrasli.
Naš živčani sustav nije stvoren za stalnu izloženost stresu, informacijama, uspoređivanju i osjećaju prijetnje. Kada smo dugo u stanju unutarnje uzbune, mozak sve teže razlikuje stvarnu opasnost od svakodnevnog stresa. Tada ljudi postaju razdražljivi, tjeskobni, emocionalno iscrpljeni ili zaleđeni. Zato otpornost nije samo psihološki pojam, nego i tjelesni proces. Ponekad se gradi kroz vrlo jednostavne stvari: kroz svjesno disanje, osjećaj stopala na podu, boravak u prirodi, ritam, san, kretanje, tišinu, pogled osobe uz koju se osjećamo sigurno. Naš živčani sustav ne smiruje se samo riječima već i iskustvom sigurnosti.
Važan faktor otpornosti je i zahvalnost. Ne zato da bismo negirali probleme ili glumili sreću, nego zato što ljudski mozak prirodno više registrira opasnost nego sigurnost, što je evolucijski mehanizam preživljavanja. Ljudi su opstajali zato što su primjećivali prijetnje. No danas mnogi žive u stanju kao da je opasnost stalno prisutna.
Kada svjesno primjećujemo male trenutke dobra – toplinu odnosa, podršku, mir, prirodu, humor, bliskost – naš živčani sustav dobiva drugačiju informaciju. Mozak počinje učiti da život nije samo prijetnja. Istraživanja posljednjih godina pokazuju da praksa zahvalnosti može smanjiti simptome anksioznosti i depresivnosti te povećati osjećaj povezanosti. Otpornost snažno jača i osjećaj smisla. Ljudi lakše podnose teške životne okolnosti kada osjećaju da njihov život ima vrijednost i svrhu. Nekima to daje roditeljstvo, nekima odnosi, pomaganje drugima, kreativnost, posao ili osjećaj pripadanja zajednici. Čovjek puno teže podnosi patnju kada izgubi osjećaj da njegov život ima značenje. Stoga, važan izvor otpornosti za mnoge ljude predstavlja i duhovnost. Za neke je ona povezana s vjerom i molitvom, za druge s osjećajem smisla, povezanošću s prirodom, vrijednostima, tišinom ili iskustvom da postoji nešto veće od svakodnevnih briga i patnje. Molitva, meditacija, rituali, tišina, duhovne zajednice ili osjećaj povjerenja u nešto veće od sebe mogu djelovati regulirajuće na živčani sustav i smanjivati osjećaj usamljenosti. Istraživanja pokazuju da osjećaj smisla, nade i povezanosti može značajno pomoći ljudima u suočavanju s gubitcima, stresom i životnim krizama. U trenucima kada ne možemo promijeniti okolnosti, ljudima često najveću snagu daje osjećaj da nisu sami i da patnja nije jedino što definira njihov život.
Jednako je važna i samosuosjećajnost, iako je upravo ona mnogima najteža. Djeca koja su odrastala uz kritiku često nauče da je grubost prema sebi neophodna da bi išli naprijed i uspijevali. Odrasli tada žive s unutarnjim glasom koji ih stalno procjenjuje, kritizira i govori im da nisu dovoljno dobri. No istraživanja jasno pokazuju da ljudi ne postaju otporniji kroz samokritiku, nego kroz sposobnost da budu podržavajući prema sebi kada pate.
To ne znači samosažaljenje niti odustajanje od odgovornosti. To znači moći sebi reći: “Teško mi je. Nisam slab zato što patim. Mogu biti nježan prema sebi dok prolazim kroz ovo.”
Djeca ne trebaju roditelje koji nikada neće pogriješiti, nego roditelje koji će ih vidjeti, čuti i ostati uz njih i kada imaju teške i neugodne emocije. Trebaju granice koje daju sigurnost, ali i odnos u kojem se ne moraju bojati vlastite tuge, ljutnje ili straha.
Otpornost se ne gradi uklanjanjem svih prepreka iz dječjeg života. Ona se gradi kroz iskustvo da postoji netko tko vjeruje da dijete može preživjeti teškoće i tko će biti uz njega dok kroz njih prolazi.
Jer dugoročno djecu ne štiti život bez boli. Štiti ih iskustvo: “Nisam sam.” “Vrijedim i kada mi je teško.” “I nakon teških trenutaka mogu se ponovno povezati sa sobom, s drugima i sa životom.”