Pročitala sam danas članak o nečemu što me, kao psihologinju i psihoterapeutkinju koja svakodnevno radi s djecom, mladima i njihovim roditeljima, nije iznenadilo, ali me potaknulo na pisanje ove kolumne. Radi se o tome kako današnja djeca gotovo više nemaju priliku iskusiti ono što se naziva konstruktivnom dosadom. Na prvi pogled to zvuči neobično, jer nitko ne želi da mu bude dosadno.
Cilj mnogih roditelja je upravo suprotan – da djeci uvijek bude zanimljivo, da nešto rade, uče, treniraju, druže se, putuju ili barem gledaju nešto korisno a ipak, sve više istraživanja pokazuje da smo možda, u najboljoj namjeri, djeci oduzeli nešto što je u njihovom razvoju vrlo važno.
U svojoj ordinaciji često susrećem adolescente koji mi kažu da su stalno umorni, da im je teško koncentrirati se, da ih malo toga veseli i da imaju osjećaj kao da im je “glava stalno puna”. Kada ih pitam što rade kada ostanu sami sa sobom, odgovor je gotovo uvijek isti: uzmu mobitel. Ne zato što imaju neku posebnu potrebu pogledati određenu informaciju, nego zato što ne podnose nekoliko minuta bez podražaja.
Jedan mi je petnaestogodišnjak nedavno rekao: “Čim vidim da bi mi moglo postati dosadno, automatski otvorim TikTok. Ne razmišljam ni zašto.” Ta mi je rečenica ostala u mislima jer je zapravo vrlo precizno opisala ono što sve češće viđamo. Između osjećaja dosade i ekrana više gotovo da ne postoji prostor. A upravo se u tom prostoru događa nešto važno za razvoj dječjeg i adolescentnog mozga.
Dosadu smo počeli doživljavati kao neprijatelja, kako za djecu tako i za nas odrasle. Kada dijete kaže: “Dosadno mi je”, mnogi roditelji odmah osjećaju potrebu ponuditi rješenje, pa predložu aktivnost, uključuju crtić, daju mobitel, organiziraju nešto novo. Kao da je dosada znak da nismo dovoljno dobri roditelji.
Možda je upravo suprotno.
Neuroznanstvenici posljednjih godina sve bolje razumiju što se događa u mozgu kada nismo usmjereni na neki konkretan zadatak. Upravo tada aktivira se mreža područja mozga koja povezuje naša iskustva, obrađuje emocije, stvara nove ideje i pomaže nam razumjeti sebe. Iako izvana izgleda kao da dijete “ne radi ništa”, njegov mozak tada zapravo obavlja jedan od svojih najvažnijih poslova- povezuje ono što je doživjelo, razmišlja o odnosima s drugima, mašta, planira i polako gradi osjećaj vlastitog identiteta. Zato su trenuci kada dijete gleda kroz prozor, bezbrižno šeta, slaže kamenčiće na plaži ili jednostavno kaže da mu je dosadno puno vrijedniji nego što se na prvi pogled čini jer upravo iz takvih trenutaka često nastaju kreativnost, nove ideje i emocionalni uvidi.
Problem nastaje kada svaki trenutak tišine ispunimo ekranom. Naime pametni telefoni i društvene mreže ne ostavljaju mozgu dovoljno vremena za unutarnju obradu iskustava. Čim se pojavi i najmanji osjećaj praznine, mozak dobiva novi video, novu poruku, novu notifikaciju ili novi sadržaj. Umjesto da obrađuje vlastite misli i osjećaje, neprestano obrađuje tuđe, puni se beskrajnim nizom tuđih slika, mišljenja i emocija, umjesto da razvija svoj unutarnji dijalog i razmišljanje.
A u adolescenciji se upravo kroz razmišljanje o sebi, propitivanje vlastitih vrijednosti i maštanje o budućnosti razvija identitet. Ako za to nema prostora, mladi mogu izvrsno poznavati živote influencera, celebrityja, ali sve teže odgovarati na pitanja: Što mene veseli? Što želim? U što vjerujem? Tko sam kada ostanem sam sa sobom?
Zato me ne čudi kada u terapiji susrećem mlade koji kažu da ne mogu podnijeti tišinu. Ne zato što se u tišini ništa ne događa, nego zato što se događa previše. Naime, tada se počinju javljati osjećaji koje su cijeli dan uspješno potiskivali poput tuge, straha, usamljenosti, nesigurnosti ili pitanja na koja još nemaju odgovor. Ekran ih vrlo efikasno utiša i potisne, ali ih ne rješava.
Roditelji me često pitaju kako razvijati emocionalnu otpornost kod djece. Naravno da su važni razgovori, zajedničko vrijeme, zajefničke aktivnosti,sigurna privrženost i osjećaj prihvaćenosti. Ali možda bismo na taj popis trebali dodati još nešto – dopustiti djeci da im ponekad bude dosadno.
Ne govorim o zanemarivanju ili uskraćivanju pažnje, nego o tome da ne moramo popuniti svaku minutu njihova dana. Ne moramo odmah ponuditi rješenje čim izgovore: “Mama/ tata, dosadno mi je nemam što raditi.” Možemo ostati mirni i odgovoriti: “Baš me zanima što će tvoj mozak sada smisliti.”
Možda će uzeti papir i početi crtati ili ce izaći na balkon promatrati zvijezde. Možda će složiti priču od legića, postaviti pitanje koje ga dugo muči ili će jednostavno nekoliko minuta sjediti u tišini i smisliti novu igru. Moja prijateljica Ivana svom 8g sinu kaze:” Tooo! Baš super da ti je dosadno, smislit ćeš novu igru.” Naizgled se ne događa ništa posebno, a zapravo će se događati ono najvažnije – djeca će upoznavat sebe.
U svijetu koji od djece neprestano traži da budu brža, uspješnija, zabavnija i stalno povezana, najveći dar im nećemo dati samo kupnjom novog uređaja ili organiziranjem još jedne aktivnosti vec kad im dopustimo trenutke u kojima neće raditi baš ništa.
Jer upravo u tim tihim trenucima, kada nema notifikacija, videa ni tuđih glasova, dijete počinje slušati vlastiti glas. Tada dolazi u kontakt sa sobom – sa svojim mislima, osjećajima, željama i vrijednostima. A iz tog susreta sa samim sobom rađaju se kreativnost, otpornost i osjećaj vlastitog identiteta.