U svojoj kliničkoj praksi posljednjih godina sve češće susrećem djecu i mlade koji vrlo teško podnose frustraciju, neuspjeh, čekanje ili osjećaj da nešto nije ispalo onako kako su željeli. Neka djeca teško podnose lošiju ocjenu, neka se raspadaju nakon konflikta s vršnjacima, a neka odustaju već pri prvom osjećaju nelagode ili straha od neuspjeha. Istovremeno susrećem roditelje koji su iznimno posvećeni, brižni i uključeni u život svoje djece, roditelje koji bi učinili sve da zaštite dijete od boli. I upravo iz te ljubavi često nesvjesno počinju uklanjati svaku prepreku s djetetova puta.
Ako dijete zaboravi zadaću, roditelj je nosi u školu. Ako dobije lošu ocjenu, roditelj pregovara s učiteljem. Ako se posvađa s prijateljem, roditelj odmah intervenira. Ako dijete osjeti frustraciju, dosadu, nelagodu ili neuspjeh, odrasli pokušavaju to što prije ukloniti. U stručnoj literaturi za takav se pristup sve češće koristi izraz “snowplow parenting” ili “bulldozer parenting” — roditeljstvo koje poput ralice ili buldožera uklanja prepreke ispred djeteta kako ono ne bi osjetilo neugodu, frustraciju ili neuspjeh.
Na prvi pogled takvo roditeljstvo djeluje brižno i požrtvovno. I doista, iza njega najčešće ne stoji loša namjera, nego ljubav, strah i želja da dijete bude sretno. Roditelji danas žive s ogromnim pritiskom da moraju zaštititi dijete od svake boli i svake pogreške. Mnogi mi roditelji u ordinaciji kažu: “Samo ne želim da moje dijete prolazi ono kroz sto sam ja prolazila”.
I upravo je to mjesto na kojem roditeljska ljubav ponekad počinje prelaziti u pretjeranu zaštitu. Međutim, problem nastaje kada dijete zbog stalnog uklanjanja prepreka ne dobije priliku razviti ono što je za mentalno zdravlje ključno — osjećaj da može podnijeti život. Jer otpornost se ne razvija tako da dijete nikada ne doživi frustraciju. Razvija se kada uz podršku odraslih nauči da može preživjeti neugodne emocije, riješiti problem, čekati, pogriješiti, izgubiti i ponovno pokušati.
Sjećam se adolescenta koji mi je nakon jednog lošijeg školskog rezultata rekao: “Ja ne znam što da radim kad mi nešto ne ide, pa mi je najbolje odustati.” Nije bio lijen, neodgovoran ni nezainteresiran. Bio je dijete koje je odraslo uz odrasle koji su iz ljubavi vrlo brzo uskakali i rješavali probleme umjesto njega. Kada se prvi put ozbiljnije susreo s osjećajem neuspjeha, nije imao unutarnje iskustvo da to može preživjeti.
Današnja djeca odrastaju u svijetu u kojem je tolerancija na frustraciju sve niža. Mnogi roditelji teško podnose kada je dijete tužno, ljuto, razočarano ili neuspješno pa vrlo brzo uskaču kako bi ga “spasili”. No dijete pritom ne dobiva poruku: “Vjerujem da možeš.” Umjesto toga često nesvjesno dobiva poruku: “Svijet je pretežak za tebe i ti to ne možeš sam.”
Istraživanja posljednjih godina upozoravaju da pretjerano zaštitničko roditeljstvo može povećati anksioznost kod djece i smanjiti osjećaj samoučinkovitosti, odnosno vjeru djeteta da je sposobno nositi se s izazovima. Djeca koja nisu imala priliku sama rješavati konflikte, podnositi razočaranja ili razvijati samostalnost često postaju emocionalno krhkija upravo onda kada se prvi put ozbiljnije susretnu s neuspjehom, bilo u postignuću, bilo u vršnjačkim odnosima. Stručnjaci upozoravaju da djeca ne jačaju kroz odsutnost stresa, nego kroz iskustvo da uz podršku mogu savladati teškoće.
To ne znači da djecu trebamo ostaviti samu u patnji ili biti hladni i pretjerano strogi. Djeci trebaju podrška, zaštita i emocionalna sigurnost. Ali postoji velika razlika između podrške i spašavanja. Podrška kaže: “Teško ti je, ali vjerujem da to možeš.” Spašavanje poručuje: “Maknut ću problem umjesto tebe.”
U ordinaciji često vidim koliko djeca zapravo trebaju osjećaj kompetentnosti. Djeca procvjetaju kada prvi put osjete: “Uspio sam sam.” Nekada je to mala stvar — da dijete samo riješi konflikt, samo razgovara s profesorom ili izdrži neugodu bez da odrasli odmah interveniraju. Upravo ti trenuci grade unutarnju sigurnost i otpornost puno više nego stalna zaštita od svih neugodnih iskustava.
Mnoga djeca danas imaju odrasle koji stalno interveniraju umjesto njih, ali sve manje iskustava u kojima osjete vlastitu snagu. A upravo se samopouzdanje ne razvija samo iz pohvala ni zaštite od svih neuspjeha, nego iz iskustva: “Bilo mi je teško, ali uspio sam.”
Roditeljima danas nije lako. Žive pod ogromnim pritiskom da budu savršeni, da zaštite dijete od svake boli i da ne pogriješe. Društvene mreze, influenceri, čak i neki stručnjaci im često šalju poruku da će svaka frustracija ostaviti posljedice po mentalno zdravlje njihove djece. No djeca ne trebaju život bez prepreka. Trebaju sigurne odrasle koji će biti uz njih dok uče preskakati prepreke.
Jer dijete koje nikada nije palo ne razvija sigurnost. A sigurno dijete zna da može pasti i ustati.